Rezultati pretraživanja

Zapovijed - anegdota o odgoju primjerom

Jedna je žena dovela svog sinčića Mahatmi Gandhiju i zamolila ga: "Reci mu da više ne jede kolače."

Mali kralj i zvijezda

Bio jednom Mali kralj čarobnjak. Bijaše »malen« ponajprije zato jer su prošle dvije tisuće godina od divne noći u kojoj su trojica kraljeva s Istoka, slijedeći zvijezdu, doputovali u betlehemsku štalicu da se poklone djetetu Isusu. Sasvim razumljivo, cijelo to vrijeme kraljevi zvjezdoznanci ne bijahu cijenjeni. Na zemlji, međutim, iz razloga koje samo neki znaju, no nitko ih ne uspijeva protumačiti, uvijek je postojao neki kralj čarobnjak. Svake godine pojavljivao bi se u novoj osobi.

Kao bambusova sjena (životna mudrost)

Kod učenika je pobudila zanimanje činjenica da njihov učitelj, koji je vrlo jednostavno živio, nije osuđivao bogate sljedbenike.

Mostovi - razmišljanje

Gospodine, želio bih steći hrabrost da gradim mostove između mene i onih koje ne uspijevam i ne znam razumjeti, koji mi ne vjeruju ili me iznevjeriše; između mene i onih s kojima sam u sukobu.

Boje prijateljstva

Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom... ZELENA reče: «Jasno, ja sam najvažnija. Ja sam simbol života i nade.

Dekalog prijateljstva

Ne boj se pokazati prijatelju kakav si zaista, jer lijep si ako sam sebe prihvatiš!

Rođenje jedinoga kralja - priča Sonje Tomić

Starac je bio tako dugo na svijetu da se više nije sjećao ni svoga imena. Bradu i kosu vjekovima nije šišao te su ga bijeli pramenovi kao plašt pokrivali sve do gležanja. Pamtio je samo da mu je još u mladosti neko svjetlosno biće proreklo kako neće umrijeti dok ne ugleda svemoćnoga kralja svega svijeta.
- A kako ću ga prepoznati? - zabrinuto je tada upitao.
Biće se samo osmjehnulo, reklo "Srcem" i nestalo.
Čežnja da upozna svemoćnoga kralja nosila je starca kroz stoljeća. Godinama je neumorno kovao ploču od zlata, koja je predstavljala more. Potom je u nju ugrađivao modre, žute i zelene dragulje kako bi prikazao kopno. Bio je to cijeli, u njegovo doba poznati, svijet. Dragocjenu ploču naumio je darovati kralju. Sakrio ju je u dno špilje u kojoj je stanovao još od onoga susreta sa svjetlosnim bićem. Bila je to poduboka usjeklina u litici na kojoj se bjelasao gradić Betlehem. Ljeti ugodna zbog hladovitosti, zimi dobar zaklon od vjetrova, što su brijali judejskim brdinama.
Silno se obradovao starac kad je jednoga proljeća čuo od pastira za moćnoga kralja Davida, čija su stada oni napasali po livadama pod liticom. „On je ujedinio Sjever i Jug“, s divljenjem su govorili i starac se ponadao da je kucnuo čas ispunjenja njegove želje. Iz skrovišta je izvukao zlatnu zemljinu
ploču, umotao je u plašt i pošao u kraljeve dvore. Ali kad je mladom kralju položio ploču na ruke,
odjeknuo je glas:
- Ovo je onaj koji je siromahu oteo jedinu ovčicu, premda posjeduje stada.
Kralj je odbacio ploču kao da je vreli krumpir i, kriknuvši "Oprosti mi, Gospodine!", pao ničice. Ploča se odsklizala po ulaštenom podu i propala kroz nekakav otvor. žalostan zbog gubitka dragocjenoga dara starac je otišao s kraljeva dvora. O, koliko je bio sretan, ali i začuđen kad je u dnu svoje špilje otkrio ploču.
Prohujalo je nekoliko vjekova. A onda je starac, i opet od pastira, čuo za moćnoga kralja Nabukodonozora. Izvukao je iz skrovišta ploču od zlata i dragulja pa se uputio u Babilon. Kralj je bio naočita pojava i starac se poveselio da je kucnuo žuđeni čas. No čim je položio ploču na kraljeve ruke, začuo se glas: - Ovo je onaj koji je zasužnjio moj narod.
Kralj je smjesta bacio ploču i ona je kliznula niza stube. Starac ju je tražio, ali je nije našao. A kad se
vratio u svoju špilju i zavirio u skrovište, srce mu je zadrhtalo. Ploča je bila tu.
Minulo je još nekoliko vjekova dok je starac čuo od pastira kako će te zime biti gužva u gradu kad u nj navale svi rođeni Betlehemci. Jer moćni je car August zapovjedio da se popiše stanovništvo. I svatko ima poći u mjesto svoga rođenja.
Taj mora da je pravi! Ta, car je moćniji od kralja, mislio je starac pa krenuo u Rim. Ali čim je caru na ruke položio dragocjen ploču, odjeknuo je glas: - Ovo je onaj čiji će namjesnik Herod pobiti nevinu dječicu.
Kao da je žeravica car je odbacio ploču i ona se odsklizala po mramornom podu. Starac se nije
potrudio uzeti je. Bio je strašno razočaran. Vjekovima je tragao za pravim moćnikom, a našao kradljivca, potom porobljivača i na kraju ubojicu. Pokunjen vratio se u svoju špilju. Nije ni pogledao u skrovište. Bilo mu je svejedno je li ploča ondje ili nije. Osjećao se beskrajno umornim. Sklupčao se na golu tlu i usnuo.
Špiljom se odjednom razlilo rumeno svjetlo. Dolazilo je iz repa neobične zvijezde što se spustila na strop špilje, posred koje se na slamici praćakalo novorođenče. Nada nj se nadvila ljupka žena i brižan muškarac. Krupnooki vol i dugouhi magarčić ispuhivali u djetešce svoj topli dah. Trljajući još snene oči starac se pitao sanja li ili je budan. Uštipnuo se za obraz. Zaboljelo je. Znači da sam budan, zaključio je, ustao i prikučio se djetetu. Bilo je golo. Pogledalo ga je očima u kojima kao da se ogledala ona sjajna zvijezda. Sitnom šačicom dohvatilo je jedan pramičak njegove bijele brade i osmjehnulo se. Srce se starcu raširilo od miline pa stegnulo od tuge. Siromasi. Nemaju čime ni omotati to malo tijelo. Odjednom mu ploča padne na um. Zlato i dragulji. Kad bi im to dao, djetešce bi dobilo sve što treba. Ta, kralja dostojna bogata poklona ionako nije pronašao, pa što ne bi onda obdario siromaha u potrebi! Samo da se ploča vratila u skrovište, žarko je poželio pa kao kakav mladac pojurio u dno špilje. Ploča je bila ondje. Ozarena lica vratio se i položio je na male djetetove grudi. Zapucketala je pa zaiskrila pa planula i zlatnocrveni jezičci veselo su zapalucali. Nekoliko časaka vatra se žarila, a onda se ugasila. Na nježnoj djetetovoj koži ostala je samo hrpica prašine.
I starcu sine: Napokon sam našao uistinu moćnoga kralja. Ta, pred njim zemlja je običan prah!
On nebom vlada. I starac klekne pa mladoj majci poljubi rub haljine.
- Sad mogu mirno umrijeti - šapne.
Toga trena špiljom odjekne čaroban pjev. Rojevi treperavih prozirnih bića okruže starca pa ga na
krilima ponesu u zvjezdano nebo.
Sonja Tomić, MAK prosinac 2002.
 

Tri ptice

Jednog je dana jedna dobroćudna labudica pronašla tri jaja, ostavljena na obali rijeke. Uzela ih je i stavila u svoje gnijezdo i čuvala sve dok se nisu izlegli. Iz prvog jajeta izlegao se orao, iz drugog bijela golubica, a iz trećeg vrabac.

Razboritost - poštivanje drugih

Stariji gospodin godinama je imao problema sa sluhom. Naposlijetku ode liječniku, koji mu složenim zahvatom uspije povratiti sluh.

Brat - poučna priča o darivanju

Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kad je izišao iz ureda na ulicu, oko njegova sjajnog novog auta obilazio je neki dječak, gledao ga sa svih strana i divio mu se. "Je li to Vaš auto, gospodine", upitao je.

Pol je kimnuo glavom. "Dobio sam ga od brata za Božić." Dječak je bio zapanjen: "Želite reći da Vam je brat poklonio auto i da Vas ono nije koštalo ni centa? Znate, želio bih..." Oklijevao je.

auto_poklon_Bozic

Pol je bio siguran da zna šta bi on želio. Želio bi imati takvog brata. A tko uostalom ne bi? Ali dječak je na Polovo ogromno iznenađenje rekao: "Želio bih da mogu biti takav brat." Pol ga je pogledao, zastao na trenutak, a zatim sasvim spontano zapitao: "Bi li se želio provozati u mom automobilu?"

"Naravno!"

Poslije kraće vožnje, dječak se okrenuo i blistavog pogleda zamolio: "Gospodine, možete li me odvesti do moje kuće?"

Pol se nasmiješio uvjeren da zna što dječak želi. Želi pokazati susjedima kako se vozi u velikom, novom autu. Međutim, Pol je ponovo pogriješio. "Molim Vas stanite ispred onih stepenica ", rekao je dječak.

Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol ga je čuo kako se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio paraliziran. Stavio ga je na stepenice i pokazao mu auto.

"Vidiš Badi, baš kako sam ti rekao. Brat mu ga je poklonio za Božić i nije ga koštalo ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti isti ovakav... i onda ćeš i sam moći vidjeti sve one lijepe izloge ukrašene za Božić o kojima sam ti pričao."

Pol je izašao i stavio malenog dječaka na sjedalo. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u vožnju gradom!

Te Badnje večeri Pol je shvatio na šta je Isus mislio kad je rekao: "Blaženije je davati ..."

Den Klark

Topolino i mehanički miš

„Upomoć, upomoć, eno miša!“ Na taj povik tanjurići, žlice i vilice razletjeli bi se na sve strane.

S dušom u nosu, Topolino bi dojurio u svoju rupu.

Kula u pijesku

Rabin je promatrao djecu koja su na obali zidala kulu od pijeska.

Magarčić stolara Josipa

Siromašni stolar Josip pošao na sajam jer je morao kupiti kojekakvih sitnica za dom i radionicu. Dugo je obilazio, jer je novca imao malo, a stvari - i one najjednostavnije - ipak je trebalo platiti. Kad je bilo vrijeme ručku, pojeo je jednu lepinju koju je Marija ispekla u pepelu, i jednu jabuku. U gostionicu nije ulazio, jedno što mu se nije dalo miješati s trgovcima i mušterijama, a drugo što još uvijek nije bio ništa kupio, pa nije mogao znati koliko bi novca smio potrošiti za objed. Uostalom, Josip je rijetko pio vina. Navikao je na čistu vodu s izvora.
Zatim je nastavio obilaziti sajmište, među ljudima koji su prodavali i kupovali. Bilo je tu skupocjenih vrčeva i ćupova, šarenih tkanina, meda i masla, mirisa i različitog voća. Hodajući tako, opazi Josip kako mu ususret dolazi bijedan magarčić, siv, mršav, sitan, nemoćno izmičući batinama krupnog trgovca. Josipu se magarčić odmah sažalio. Na mršavu vratu visjela mu je krupna dobra glava, a na leđima se crvenili tragovi od batina, krvave pruge koje su se baš iznad vrata križale, kao da je bijednu životinju netko označio znakom križa.
Josip nije bio kanio kupovati nikakve životinje, ali sad je naglo odlučio pokušati: - Prodajete li ovo magare? - zapita on grubijana koji je još mahao kvrgavom batinom. Ovaj odgovori: - Dao bih ga za sitniš, samo da ga se riješim. Josip odmah plati, obujmi magarčića oko vrata i šapne mu u uho: - Hajdemo, jadniče moj, kući. Marija će ti se obradovati.
Magarčić nije mogao vjerovati očima ni ušima. Njegov dotadašnji gospodar više ga ne tuče niti psuje na njega, a novi gospodar nježno ga miluje po vratu i šapće mu u uho, kao što ga je nekada davno milovala njegova majka magarica. I magarac odmah poslušno pođe za čovjekom.
- Gle gada magarećeg - čudio se onaj što ga je prodao - bolje sluša njegovo šaputanje nego moju
batinu. Pravi magarac!
A magarac je zaista bio pravi pravcati magarac, samo što njegov bivši gospodar nije bio dobar čovjek. Sad je magarac došao o u ruke dobromu čovjeku. I hodao je s Josipom prema maloj
bijeloj kućici na rubu gradića Nazareta. Putem mu je Josip tepao: - Znaš, lijepo je živjeti i trpjeti
uz nju. U njezinim je očima mir, iz njih zrcali cijelo nebo…
Nato je magarčić strignuo ušima i podigao otežale kapke, čak je i klimnuo glavom, tako da je Josip zaista mogao pomisliti da ga životinja razumije. I pripovijedao je dalje: - Znaš, ja ti imam malu radionicu, puna je svježeg mirisa strugotine koja frca ispod moje blanje. U jednom kutu ogradit ću ležaj. Naći ćemo ti nešto za jelo. Ne mogu ti obećati da ćeš uvijek biti sasvim sit, ali tući te neću! Bit ćemo mi dobri prijatelji.
I sve je bilo kako je Josip obećao, ali - nisu dugo ostali u Nazaretu. Nešto se iznenada dogodilo, Josip je s Marijom morao na put. Putovali su dugo, čak do Betlehema. A tamo u Betlehemu nije za njih bilo ni bijele kućice, ni tople radionice, da magarčić otpočine u kutu na svježim strugotinama. Morali su svi zajedno u neku mračnu špilju. Ni ta nije bila slobodan, u njoj je živio neki veliki dobroćudni vol. Ali taj je mirno preživao i ničim nije pokazivao da su mu gosti neugodni. Vidjevši magarčića, vol se obradova društvu, približi mu se i upita ga: - Hej, prijatelju, odakle dolazite? - Čak iz Nazareta - reče tiho magarčić.
Vol nikad nije bio u Nazaretu, volovi ne putuju daleko, oni se vrte oko svoga sela, orući i vukući
kola. Zato je pitao: - To mora biti negdje daleko? - Da samo znaš koliko je daleko! Gotovo na
kraju svijeta. Kako sam umoran! Ali sam i sretan.
Volu se nikad nije dogodilo da je bio sretan i umoran. Jer, kad je bio najumorniji pa bi pokušao zastajati, dobivao je batine. Zato je sjećanje na umor za njega bilo sasvim neugodno. - Umoran si, veliš - reče on magarčiću. - Znači da ni tvoj gospodar nije dobar. Svi su takvi. Samo nas ganjaju!
- Ne, ne! - usprotivio se magarčić. - Moj je gospodar najbolji na svijetu. I on je sada umorniji od mene, jer putem nije jahao, nego je hodao koliko i ja. I mora biti umorniji od mene, jer on je samo čovjek, a ne magarac kao ja. - Čudak neki, zašto nije jahao? - pitao se vol. - pa vas magarce ljudi i drže uglavnom zato da bi na vama jahali.
- Jahala je na meni Marija, mlada gospodarica. Ona uopće ne bi mogla hodati. Jer ona nije sama.
Nosi dijete. Skoro će ga roditi. Jedva čekao da vidim hoće li biti dječak ili djevojčica. Josip i
Marija cijelim su putem međusobno razgovarali o dječaku, ali ja znam da to nitko ne zna unaprijed… - zapričao se magarčić.
Vol ga prekinu: - Poslije ćeš mi sve ispripovjediti, sad jedi. Podijelit ćemo moj obrok sijena. Ali,
što se to događa? - trgnu se naglo i pogleda iz špilje na livadu. - Zar ste vi pod špiljom zapalili
tako veliku vatru?
Magarčić je pogledao i viknuo: - Ne, to nije zublja, nego nekakva velika zvijezda! Gledaj, spustila se i ide za Marijom, mojom gospodaricom! O, čuješ li pjevanje?!
Vol je rekao: - To nisu obični ljudi! Zvijezde im se klanjaju…
- Uvijek sam znao da nisu obični ljudi - složio se magarčić. - Josip je najbolji čovjek na svijetu, a
Marija je tako dobra… Slušaj, plače dijete!
Okrenuli su glave prema Mariji, a ona je već u naručju držala dječačića. Dijete je zaplakalo. Bilo mu je hladno, jer vatra koju je Josip uspio naložiti od nekih suharaka više je dimila nego gorjela.
Vol je bio snalažljiv. Pozvao je magarca da svojim toplim dahom griju male ručice i nožice Dječaka. Marija je bila vrlo zahvalna, pomilovala ih je po njuškama. Vol samo što se nije rastopio od miline…
- Blago tebi, magarčiću, ti ćeš nositi na svojim leđima ovu divnu ženu i ovo slatko dijete! Sad
razumijem da možeš biti u isti mah i umoran i sretan.
Magarac nije mogao ništa odgovoriti. Činilo mu se da mu srce tuče u samom grlu. Nešto ga je počelo gušiti, i dogodilo se nešto što mu se nije dogodilo ni kad je dobivao najteže batine, njegove su se velike oči ispunile suzama. Radosnicama.
Josip mu položi ruku na glavu i reče: - Vidiš, magarčiću, rodio se Bog! Ti i ja bit ćemo mu sluge.
MAK, prosinac 1968.
 

Unutarnja sloboda - priča o dragom kamenu

Neki siromašni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom.

- Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen!

Kava ili šalica? - priča o pravim vrijednostima

kupina bivših studenata, sada uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kod bivšega profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i životu.

Zanimljivosti

Antonio Vasquez, veliki vrač glavnog meksičkog grada svakog dana se 2 puta obraća Svetoj Smrti (plastični kostur koji na sebi ima zeleni dres meksičke reprezentacije i loptu u rukama) paleći 7 svijeća, cigaru i mirišljave štapiće kako bi zaštitio svoju reprezentaciju na SP u Njemačkoj. Rituali neće pomoći Meksikancima da igraju bolji nogomet ali će spriječiti da ih netko ne začara.

Humor

Nastavnik je uhvatio učenika dok pokušava prepisivati od prijateljice ispred sebe: Mario, za ovaj pokušaj varanja smanjit ću ti ocjenu. – Nećete mi imati što smanjiti…

Poslovice

Tko ni za što na svijetu nije sposoban, taj uvijek ismijava druge. (Madagaskarska poslovica)