Osmi dan - priča B. Ferrera Novo!

Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kad je izišao iz ureda na ulicu, oko njegova sjajnog novog auta obilazio je neki dječak, gledao ga sa svih strana i divio mu se. "Je li to Vaš auto, gospodine", upitao je.

Pol je kimnuo glavom. "Dobio sam ga od brata za Božić." Dječak je bio zapanjen: "Želite reći da Vam je brat poklonio auto i da Vas ono nije koštalo ni centa? Znate, želio bih..." Oklijevao je.

Pol je bio siguran da zna šta bi on želio. Želio bi imati takvog brata. A tko uostalom ne bi? Ali dječak je na Polovo ogromno iznenađenje rekao: "Želio bih da mogu biti takav brat." Pol ga je pogledao, zastao na trenutak, a zatim sasvim spontano zapitao: "Bi li se želio provozati u mom automobilu?"

"Naravno!"

Poslije kraće vožnje, dječak se okrenuo i blistavog pogleda zamolio: "Gospodine, možete li me odvesti do moje kuće?"

Pol se nasmiješio uvjeren da zna što dječak želi. Želi pokazati susjedima kako se vozi u velikom, novom autu. Međutim, Pol je ponovo pogriješio. "Molim Vas stanite ispred onih stepenica ", rekao je dječak.

Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol ga je čuo kako se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio paraliziran. Stavio ga je na stepenice i pokazao mu auto.

"Vidiš Badi, baš kako sam ti rekao. Brat mu ga je poklonio za Božić i nije ga koštalo ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti isti ovakav... i onda ćeš i sam moći vidjeti sve one lijepe izloge ukrašene za Božić o kojima sam ti pričao."

Pol je izašao i stavio malenog dječaka na sjedalo. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u vožnju gradom!

Te Badnje večeri Pol je shvatio na šta je Isus mislio kad je rekao: "Blaženije je davati ..."

Den Klark

Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?

Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.

(Ivan Golub)