Rezultati pretraživanja

Jednom se na plaži susretoše Ljepota i Rugoba. Okupajmo se - rekoše. Skinu se i zaplivaju.

Jedan predavač govorio je o napetosti.

Podigao je čašu punu vode i upitao slušatelje: “Što mislite koliko je teška ova čaša?”

Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.

Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.

Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.

Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.

Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.

Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.

Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.

prema: www.fizzit.net

Nekoć je živio sretan i vrijedan Mravac koji je dan za danom uredno išao na posao. Cijelog radnog dana je bio veseo i dobre volje pa si je ponekad i zviždukao vesele pjesmice.

Pored Bazilike Isusova groba, Bazilika Isusova rođenja je najsvetije kršćansko mjesto na svijetu. Nalazi se u gradiću Betlehemu udaljenom tek 10-ak kilometara od Jeruzalema.

Najsvetiji dio Bazilike je djelomično prirodna a djelomično umjetno uređena špilja u koju se ulazi mramornim stepenicama iz kapele. U špilji je srebrna zvijezda sa četrnaest krakova koja označava mjesto na kojem je Isus rođen. Na njoj je napisano “Hic de Virgine Maria Iesus Christus natus est” (Ovdje se od Djevice Marije rodio Isus Krist).

Betlehem

Betlehem ili kako se još spominje u Starom zavjetu Efrata, na hebrejskom znači Kuća kruha, a na arapskom Beit Lahm ima značenje Kuće mesa.

Betlehem je bio glavni grad Judina plemena. Prvo spominjanje grada je povezano sa smrću jedne od četiri majke židovskog naroda - Jakovljeve voljene žene Rahele.

U starozavjetnoj Knjizi o Ruti opisna je ljubavna priča Boaza i Rute Moapke, Davidovog pradjeda i prabake koja se odigrala na žitnim poljima Betlehema.

U Betlehem je Gospod poslao proroka Samuela da pomaže Davida za kralja. Iz Betlehema je David krenuo na možda najopjevaniji dvoboj u svjetskoj povijesti, dvoboj protiv Golijata, Filistejca iz Gata.

Betlehem je mjesto Isusova rođenja. U Evanđelju po Luki govori se da su Josip i Marija koja je bila pred porodom morali doći u Betlehem iz Nazareta zbog popisa stanovništva. Time se ispunjava starozavjetno proročanstvo proroka Miheja da će se Mesija roditi u Davidovu gradu. Luka spominje i posjet anđela pastirima koji su bili na poljima današnjeg sela Beit Sahur. U Evanđelju po Mateju spominje se dolazak tri mudraca koji su prativši zvijezdu došli pokloniti se Spasitelju i donijeti mu darove. Spominje se i pokolj djece Betlehemske.

Mjesto Isusova rođenja kroz povijest

Prve kršćanske zajednice nastanjene u Betlehemu čuvaju spomen na špilju u kojoj je Isus rođen. No, kršćani su do četvrtog stoljeća proganjani i nisu u mogućnosti ovjekovječiti mjesto bogomoljom.

Car Hadrian u drugom stoljeću gradi nad špiljom Hram posvećen Bogu Adonisu.

Više od tri stotine godina poslije Isusova rođenja na istom mjestu Car Konstantin i njegova majka Jelena podižu 339 godine veličanstvenu Baziliku sa špiljom u središtu.

Pedesetak godina kasnije po izgradnji crkve u Betlehem dolazi Sveti Jeronim (naše gore list, rođen na granici rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije), crkveni naučitelj, jedan od najvećih crkvenih otaca, teologa i filozofa. Jeronim živi kao isposnik i kasnije osniva muški samostan u Betlehemu. Njegov možda najveći doprinos kršćanstvu je prijevod Starog zavjeta s hebrejskog na latinski jezik (Vulgata), prijevod koji se i danas koristi.

Zahvaljujući Jeronimovoj prijepisci s vlastelom Rima u Betlehem dolaze rimske patricije Paula i njena kćerka Eustohija koje većim dijelom financiraju osnivanje muškog i ženski samostan. Podzemne prostorije u kojima je Sveti Jeronim prevodio Svete knjige se nalaze ispod današnje crkve Svete Katarine, izgrađene tik do Bazilike Isusova rođenja.

Veličanstvena Konstantinova crkva pretrpjela je veliku štetu u velikoj pobuni Samarijanaca u šestom stoljeću. Car Justinian I Veliki i carica Teodora grade novu crkvu obloženu mramorom i mozaicima. Vjerojatno je na ulazu bio mozaik koji opisuje dolazak Tri kralja s Istoka. Mozaik Tri Kralja odjevena u perzijske odore koji sedolaze pokloniti se Isusu odigrati će presudnu ulogu u očuvanje Justinianove crkve pri provali Perzijanaca početkom sedmog stoljeća kad su ostale crkve sravnjene sa zemljom, a jedino je crkva u Betlehemu ostala očuvana.

Kalif Omar u sedmom stoljeću osvaja Svetu zemlju, ali ne razara crkvu. Čak i fatimski kalif Al Hakem koji je dao razoriti Baziliku Isusovog groba poštedio je Baziliku Isusova rođenja.

Dolaskom križara, crkva dobija novi sjaj. Boldvin I 24.12.1100. okrunjen je za prvog Kralja Jeruzalemskog kraljevstva baš u Bazilici Isusova rođenja. Situacija se bitno mijenja porazom križara na Hitinskim rogovima 1187. od strane najpoštovanijeg islamskog vođe Salah al Dina. Zub vremena, potresi i prirodne nepogode tijekom stoljeće nepovoljno utiču na stanje Bazilike, a Mamluci, a poslije njih Otomansko carstvo koji su vladali Svetom zemljom do kraja Prvog svjetskog rata vrlo često onemogućavaju osnovne popravke sakralnih objekata.

Prostor Bazilike Isusova rođenja

Na ulazu u crkvu jasno se mogu vidjeti okviri ulaznih vrata iz vremena Bizanta, križara i “Vrata Poniženja” iz vremena Otomanskog carstva.

Unutrašnjost crkve je sačuvala arhitektonske osnove crkve iz šestog stoljeća. U Konstantinovoj crkvi pod je bio prekriven mozaicima koji se zahvaljujući arheološkim radom Britanaca 1932. godine mogu vidjeti i danas. Bizantska crkva je bila cijela prekrivena mramorom.

Unutrašnji prostor je podjeljen kolonadom od 12 stupova u četiri reda. Stupovi su izrađeni od crvenkastog betlehemskog kamena, a na njima su su bili naslikani istočni i zapadni sveci, redovnici, ali i svjetovni donatori.

Drveni ikonostas je iz 18 stoljeća.

Mozaici koji se nalaze iznad stupovi su djela majstora iz vremena križara i podijeljeni u tri skupine. Najniže je prikazana Isusova geneologija, u sredini su generalne i lokalne sinode a iznad njih procesija anđela.

Špilja se nalazi točno ispod prostora iza Ikonostasa. Ulazi se s desne strane mramornim stepenicama i izlazi s lijeve strane. S desne strane (južne) se nalazi Kapela Svetog Nikole koja kao i većina Bazilike pripada grčkoj pravoslavnoj crkvi, a na izlazu iz špilje nalaze se dva oltara armenske pravoslavne crkve. Katoličkoj crkvi pripada Kapela jaslica i prolaz iz Crkve Svete Katarine do špilje.

Crkva Svete Katarine

Iznad špilje u kojoj je Sveti Jeronim prevodio svoje monaške dana u već u četrnaestom stoljeću franjevci grade kapelicu posvećenu Svetoj Katarini Aleksandrijskoj. Križari grade veliku crkvu koja se nalazi unutar franjevačkog samostana. Polnoćka misa, predvođena latinskim patrijarhom Jeruzalema koju milijuni kršćana gledaju na televiziji prenosi se uoravo iz ove crkve.

Bazilika Isusovog rođenja na UNESCO-voj listi ugrožene Svjetske baštine

UNESCO je 2012. godine uvrstio Mjesto Isusova rođenja: Baziliku Isusova rođenja i hodočasnički put, Betlehem na svoju listu spomenika svjetske baštine i u popis ugroženih spomenika. Kao posljedica prokišnjavanja krova Bazilika je 1869-e godine bila u požaru. Međunarodna zajednica je prikupila sredstva, a Predsjednik Abas je uvjerio sve tri dominacije koje prema “Status quo” sporazumu imaju udio u Bazilici, Grčku pravoslavnu crkvu, Armensku crkvu i Franjevački red koji su čuvari svetih mjesta za Katoličku crkvu da dopuste talijanskim restauratorima da krenu s restauracijom. Zamijenjene se krovne grede i stakla na prozorima koja su pogođena mecima. Da bi hodočasnici mogli nesmetano obilaziti špilju rođenja većina restauratorskih stolarskih radova se odvijala noću.

Unutar Bazilike mogu se vidjeti ostaci prve Crkve, izgrađene u doba Cara Konstantina početkom četvrtog stoljeća.

tekst prema: http://tanjabenhaimmarcetic.com

Prijatelj bi trebao biti radikalan.

Trebao bi te voljeti kad si odbojan, zagrliti te kad nisi za grljenje, i podnositi te kad si nepodnošljiv.

Stavi tri lončića vode na vatru. U prvi lončić stavi mrkve. U drugi lončić stavi jaja.

Betlehem i njegova okolica zauzimaju lagano neravni krajolik. Terase su isječene od rubova litica i na njima su zasađena stabla masline; najravniji dijelovi dolina podijeljeni su na polja; a dijelovi zemlje koji su suviše kameniti za kultivaciju pokriveni su različitim biljkama, grmljem i drvećem uključujući borove, čemprese i mnoštvo bilja specifičnog za Mediteran.

U ovom je kraju David čuvao stada ovaca svoga oca kada ga je Samuel pomazao (I Sam 16:1-13), i, tri generacije ranije, njegova pra-prabaka Ruta u tim je poljima skupljala pšenicu jasno slijedeći Boazove žeteoce. Stoljećima kasnije, kada je došlo vrijeme da Sin Čovječji dođe na zemlju, upravo se ovdje prvi puta objavilo Isusovo rođenje: „A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.““ (Lk 2:8-12).

Iako se u Evanđelju ne ističe točno mjesto gdje su se Anđeli pojavili, od najranijih vremena kršćani su događaj smještali u područje dva do tri kilometra istočno od Betlehema, mjesto gdje danas stoji grad Beit Sahour (“kuća stražareva”). Sveti ga Jeronim spominje (usp. svetit Jerome, Epistola CVIII. Epitaphium Sanctae Paulae, 10), povezujući ga s biblijskim mjestom zvanim Migdal Eder (“kula stada”), gdje je Jakov podignuo svoj logor nakon Raheline smrti (usp. Post 35:21). U bizantinsko vrijeme, tijekom četvrtog ili petog stoljeća, ondje je izgrađena crkva posvećena pastirima, crkva koja je slavila objavu rođenja, a spilju se osobito štovalo. Bio je tamo i samostan, ali do vremena kada su stigli križari nije ostalo ništa od svega ovoga osim ruševina. Stoljećima kasnije, u novije vrijeme, dva različita mjesta u okolici Beit Sahoura čuvaju sjećanja na antičke tradicije onoga mjesta. Prvo je poznato kao Kanisat al-Ruwat, prema zapadu, i sada je vjerojatno predgrađe Betlehema. Tu postoje ostaci malene bizantske crkve. 1951.godine ondje je izgrađena katolička crkva posvećena Gospi Fatimskoj i svetoj Tereziji iz Lisieuxa, a 1972.godine izgrađena je i grčka ortodoksna crkva.

Drugo mjesto, oko kilometra prema sjeveroistoku, zvalo se Siyar al-Ghanim, “pastirska polja”. Strana okrenuta prema brdu obiluje prirodnim spiljama, a tamo je i dio zemlje na kojem su ruševine, koje su u devetnaestom stoljeću zadobili franjevci. Iskapanja koja su se provodila 1951.i 1952.godine, nastavljajući se na parcijalna iskapanja iz 1859., na svjetlo dana iznijela su dva samostana u kojima se živjelo od četvrtog do osmog stoljeća. Crkva prvog samostana razorena je u šestom stoljeću i druga je izgrađena na istom mjestu, iako joj je centralna lađa malkice pomaknuta prema istoku, koja sugerira izgradnju prema sjećanju. Kompleks je sadržavao mnoštvo zgrada namijenjenih gospodarstvu – preše, bazene, silose, cisterne – a i spilje su se koristile u ratarske farmerske svrhe. Tako su se koristile i u Isusovo vrijeme, sudeći prema lončarskim ostacima koji su u njima pronađeni a koji datiraju iz vremena Heroda. Također su tamo i ostaci stražarske kule.

Na stijeni koja se izdiže iznad ovih ruševina na „Pastirskim poljima“, franjevci zaduženi za upravljanje Svetom Zemljom izgradili su između 1953.i 1954.godine crkvu Gloria in Excelsis Deo, koja slavi prvu objavu Kristova rođenja. Vanjština crkve, svojim oblikom i zidovima nastoji prikazati nomadski šator. Unutra u središtu stoji oltar; na zidovima, u tri apside, prikazane su scene iz Evanđelja: pojava Anđela, pastiri na putu prema Betlehemu te klanjanje pred Djetetom. Zraka svjetla koja ulazi kroz staklo na kupoli predstavlja svjetlo koje je obasjalo pastire. Unutrašnjost kupole prikazuje klanjanje deset anđela i riječi njihove pjesme: Gloria in altissimis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis – Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje (Lk 2:14).

prema:http://gloria.tv

Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada. Prorok je vikao i vikao i poprilično mnoštvo je dolazilo čuti ga, iako više iz radoznalosti nego li zbog istinskoga zanimanja.

Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi.

Većina današnjih pripadnika kršćanskoga kulturnog kruga povezuje tamjan (još se koristi i riječ kâd; otud gl. kaditi) s jednim od darova koja su tri mudraca donijela malom Isusu (prema odlomku u Matejevom evanđelju; Mt 2, 11), no, ono što nemali broj njih vjerojatno ne zna jest činjenica da su tada tamjan i smirna (kao uostalom i brojni drugi začini i mirodije) bili mnogo cjenjeniji od zlatnih poklona, na što ukazuju brojni zapisi i arheološki materijalni ostatci.

Tamjan (grč. thumiana, lat. incensum, eng. frankincense) se dobiva od biljki iz roda Boswellia koje rastu u svega nekoliko područja u zoni afričkog roga i krajnjeg jugozapada Arabijskog poluotoka (u Somaliji, Jemenu i Omanu), dakle, na području (relativno) malene površine.

Tamjan se prikuplja s biljki iz roda Boswellia

Sam postupak dobivanja tamjana ne zahtjeva velik radni angažman, bitno je pravovremeno zasjeći donji dio drveta te pričekati do 3 mjeseca, koliko je toj, u početku uljanoj izlučevini, potrebno da se stvrdne (zbog oksidacije) te na kraju sakupiti smolu. Sam proces sakupljanja traje tijekom suhog razdoblja, tj. od svibnja do rujna. Ako se smola (koja je netopljiva u čistoj, odnosno destiliranoj vodi, kakve u prirodi nema) smoči, gubi na kvaliteti poradi kemijskih reakcija koje se odvijaju na njenoj površini. S time, naravno, bitno pada i cijena.

Budući da je potražnja za tamjanom bila mnogo veća od proizvodnje, razvila se vrlo unosna trgovina. Jedna od najpoznatijih ruta kojom su se trgovci kretali počinjala je u Jemenu, odakle se vrlo nepristupačnim terenom (kroz pustinjska područja na Arabijskom poluotoku) kretalo prema sjeveru na devama. Postoje povijesna svjedočanstva prema kojima je takav oblik trgovine postojao već u 11. stoljeću pr. Kr., kada su trgovci odlazili sve do Gaze u Egiptu. To su bili vrlo opasni pothvati, jer su na takvom putu neprestano vrebali pljačkaši. Danas vjerojatno zvuči smiješno pomisao da bi se bilo koga “naganjalo” po pustinji zbog obične smole ili biljke, kad se danas za svega nekoliko američkih dolara može kupiti kilogram osnovne sirovine.

Putevi tamjana

Budući da su morali prijeći vrlo velike udaljenosti do krajnjih odredišta na sjeveru (tj. na obalama Sredozemlja), trgovci su zastajali u oazama, od kojih su dvije najvažnije bile u prostoru na kojem će se kasnije razviti Mecca i Medina. Nakon što bi upotpunili svoje zalihe vode i hrane, trgovci bi nastavljali put prema Petri, nekad velikom gradskom središtu nedaleko od Akabskog zaljeva (čije su se veličanstvene građevine očuvale do danas), odakle se odlazilo prema Jerihonu, a zatim su kroz Judeju i Samariju stizali do krajnjeg cilja, bliskoistočnih morskih luka. Na relativno malenom području, jedna uz drugu, razvilo se nekoliko luka među kojima je najveća bila Caesaria Maritima (nalazila se između današnjih gradova Haife i Tel Aviva), čiji arheološki ostatci danas predstavljaju značajno kulturno svjedočanstvo tog vremena. Uz nju, bilo je tu i nekoliko manjih, od kojih su se isticale Jaffa (Tel Aviv), Ashketon i Aeco (u blizini Haife). Trgovci su, naime, brzo uvidjeli očite prednosti pomorskih nad kopnenim rutama pa se gradnjom sigurnijih brodova koji su mogli podnijeti različite vremenske uvjete razvila jaka pomorska trgovina te se, između ostalog, tamjan prevozio i morskim putem s jemenskih obala prema Indiji. Trgovinske rute na području Bliskog Istoka, od kojih su se neke oblikovale još u 2 tisućljeću pr. Kr., održale su se i u sljedećih 3000 godina, dakle, sve dok Portugalci nisu otkrili put oko Afrike. Na ovom se primjeru ponovno potvrđuje teza da su se ljudi na neizvjesne i dugotrajne ekspedicije u nepoznate krajeve odlučivali ne toliko zbog svoga avanturističkog duha, nego ponajprije zbog ekonomskih motiva. Arapi su primjerice, tražili vrlo visoke naknade za posredovanje u cijelom tamjanskom “businessu”, a sam ishod trgovanja bio je za mnoge trgovce prilično neizvjestan, nerijetko i fatalan.

U starom Babilonu, Asiriji, Egiptu, Rimu, Grčkoj, Kini i Japanu, dakle, u područjima visokorazvijenih civilizacija, različitog vremena nastanka i trajanja, od kojih su neke bile međusobno udaljene i više tisuća kilometara, ljudi su upotrebljavali tamjan, i to zbog njegovog prirodnog ulja i ugodnog mirisa.

Trgovina tamjanom svoj je vrhunac dosegla u 2. st., kada se oko 3000 tona tamjana godišnje prevozilo iz južne Arabije po cijelom Sredozemlju (osobito u Grčku i na Apeninski poluotok).

Relativno brzom širenju trgovine tamjanom pridonijela je i islamska vjera i kultura jer se i za proroka Muhameda tvrdilo da je, uz Alaha, žene i djecu, volio i ugodne mirisne pripravke (nastale miješanjem tamjana i raznih vrsta cvijeća).

Kao potvrda velikoj važnosti mirodija i začina u svakodnevnom životu toga vremena, poslužit će i komentar Plinija Starijeg, rimskog pisca iz 1. st., koji je tvrdio da je upravo kontrola trgovine tamjanom učinila zemlje južne Arabije najbogatijima na svijetu. Otud i potječe kasnije ime Arabia felix (Sretna Arabija), koje se često bilježilo na starim geografskim kartama. Na području “Sretne Arabije” razvilo se kraljevstvo Saba, čija se kraljica spominje kao ugledna starovjekovna vladarica, koja tamjanom dariva izraelskoga kralja Salomona početkom 10. st. pr. Kr. (I Kr 10, 1-13).

Čini se da je upravo kontrola nad trgovinom tamjanom bila uzrok rimskog pohoda na područje današnjeg Jemena i Omana 25. g. pr. Kr. Iako je u početku imao uspjeha, Aelius Gallus, vođa vojne ekspedicije, nikad nije uspio osvojiti taj prostor zbog, čini se, vrlo surovih klimatskih prilika na koje, kao Mediteranac, nije bio naviknut. Nedostatak vode i visoke temperature odvratili su ga od daljnjeg pohoda na ta područja.

Tamjan je bio vrlo popularan (i tražen) zbog mnogih načina primjene u svakodnevnom životu, od kojih je svakako bila najraširenija ona vezana uz različite obrede. Na grobnici egipatske kraljice Hathsepsut pronađen je (zasad) najstariji zapis koji potvrđuje korištenje tamjana, a datira još iz 15. st. pr. Kr. Ljudi su se u doba velikih svečanosti mazali raznim uljima biljnog i životinjskog podrijetla. Kad su otkrili miris tamjana, dosjetili su se da bi i bogove, u nastojanju da ih udobrovolje, mogli darivati takvim ugodnim mirisima jer su smatrali da bogovi imaju ljudska obilježja, a prema tome i ljudske potrebe i običaje.

Stanovnici tropske i suptropske Afrike mazali su se različitim mirisnim pripravcima, pa tako i tamjanom, u pokušaju da se zaštite od Sunca i prevelikog gubitka tekućine iz organizma.

Stari Grci i Rimljani u svojem su se korištenju tamjana pokazali kao mnogo veći praktičari demistificirajući tu sirovinu – paleći ga, zagrijavali su i osvježavali (air fresh!) prostorije u kući.

Nema sumnje da su neki bili (pomalo) i opsjednuti mirisima. Prema legendi, Aleksandar Makedonski je, odmah po ulasku u odaje poraženoga perzijskog kralja Darija III., u napadu bijesa i s velikim gnušanjem, uništio sve kraljeve masti i mirisne pripravke, smatrajući ih nedostojnim svoje veličine, jer je putujući po Istoku razvio istančan ukus za prepoznavanje vrhunskih mirisa, u čijim je čarima svakodnevno uživao, a koji su bili “bolji” od Darijevih.

Treba naglasiti da nisu baš svi ljudi gledali blagonaklono na svoje, mirisima opsjednute suvremenike. Primjerice, Sokrat je, čini se, bio veliki protivnik njihova korištenja jer je smatrao da oni samo produbljuju razlike u društvu. Robovi i siromasi nisu mogli priuštiti mirise, kakve su koristili njihovi gospodari (imućniji sloj). Mirisati po nečem ugodnom (a ne znoju) bila je stvar luksuza i simbol socijalnog statusa!

Poznato je i korištenje tamjana u kozmetičke svrhe – pougljenjeni ostatci spaljenog tamjana mrvili su se u crni prah (kohl) koji se koristio za ukrašavanje očiju, kako onih na kipovima, tako i kod živih ljudi. Ostala je zabilježena i medicinska svrha njegova korištenja. Avicena je smatrao tamjan izuzetno korisnim u borbi protiv različitih bolesti: tumora, groznica, dizenterija i povraćanja. Slični načini korištenja zabilježeni su i u Kini, s tim da se ovom popisu bolesti dodaju još i gonoreja, guba, čirevi, kao i razne probavne smetnje. I biljke iz porodice Boswellia koristile su se na brojne načine: kao hrana za deve (lišće), mamac za ribe, u pripravi boja (oguljena koža), kao aditiv u vinu (smola koja istječe iz prerezane stabljike), u pripravi različitih napitaka (korjenje) te u izradi raznih obrtnih proizvoda (mekano drvo).

U judeo-kršćanskoj civilizaciji uz tamjan se veže religijska simbolika (tako je na određeni način bilo i u Egiptu, Asiriji, Babilonu i Perziji). Veliki je starozavjetni prorok Mojsije ljudima čak izričito branio upotrebu tamjana, ulja i mirisa, jer su ih ljudi bili “nedostojni” te “se samo Boga moglo njima darivati”. Tu tradiciju kasnije je preuzela i do danas, uz određene modifikcije, očuvala Katolička Crkva. Nije se uzalud među narodom širio glas da “vrag bježi od tamjana”! U kršćanstvu praksu kađenja tamjanom prva je primjenjivala Crkva na Istoku (od 4. st.), a Crkva na Zapadu prihvatila ju je tek u 7. st. Tamjan se, prema uvriježenom crkvenom običaju, pohranjuje u navikuli, ukrašenoj metalnoj (najšešće srebrnoj) posudi, koja ima oblik trupa broda (lat. nava = brod). Kada se upotrebljava u liturgijskim obredima, posebno na koncelebracijama u vrijeme velikih blagdana, svećenik tamjan žličicom vadi iz navikule i sipa u kadionicu ispunjenu žeravicom (danas užarenom ugljenom tabletom). Pri visokoj tempretauri tamjan se otapa uz oslobađanje ugodnoga ali intenzivnog mirisa.

Trgovci su, dakle, raznosili tamjan po cijelom svijetu, a načini njegova korištenja su se prenosili s generacije na generaciju pa se tako danas, osim u vjerskim obredima, tamjan koristi i u aromaterapiji (smanjenje stresa) te industriji parfema (sporo isparava pa je kao sirovina ekonomski vrlo isplativ). Nema više ni ključnu ulogu u gospodarstvu Somalije, Jemena i Omana. Danas je još jedino u ratom osiromašenoj Somaliji važno sakupljanje smole ali je zbog prirode ove djelatnosti, kao i velikog siromaštva, vrlo teško utvrditi koliki je stvarni utjecaj eksploatacije tamjana na gospodarstvo ove zemlje. Teško je procijeniti kako će se situacija razvijati u budućnosti, no za očekivati je da će se tradicija korištenja tamjana očuvati u liturgijskim obredima te u aromaterapiji.

Josip Faričić

izvor: www.geografija.hr

Neke školjke su izvana glatke i sjajne a neke grube i hrapave. Ali ispod oklopa, sve školjke su nježne. Baš kao i ljudi ispod svojih oklopa.

Priča koja pripada svim narodima: Neki mladić krenuo je u svijet tražiti Istinu. Tražio je preko sedam mora i preko sedam gora.

Mudraci otvaraju svoje blago i donose Djetetu zlato, tamjan i smirnu. Oduvijek se ova tri dara tumačilo uvijek iznova. Irenej Lyonski vidi u 2. stoljeću u zlatu izraženo kraljevsko dostojanstvo Djeteta, u tamjanu njegovo božanstvo a u smirni njegovu smrt na križu. Za Karla Rahnera zlato upućuje na našu ljubav, tamjan na našu čežnju, a smirna na naše boli. On dakle u darovima ne vidi slike tajne božanskoga Djeteta, nego znakove našega predanja, naših ljudskih stavova primjerenih očovječenu Bogu. Legenda aurea poznaje i druga tumačenja. Kraljevi prinose zlato zbog Marijina siromaštva, »tamjan zbog kužna mirisa staje, smirnu da okrijepi Djetetove udove i otjera zle crve«. Ili, pak, zlato znači božanstvo, tamjan pobožnu dušu, a smirna čisto tijelo, budući da čisti od svake nečistoće. Očito su stari uživali stavljajući u ove darove svu svoju maštovitost. Zlato je uvijek privlačilo ljude. Stari govore o zlatnu sjaju bogova. Za Klementa Aleksandrijskoga je Kristova mudrost kao kraljevsko zlato neprolaznoga Logosa. Zlato se u vatri čisti. U njega se ništa ne miješa. Zlato se oduvijek primjenjuje u kultu. Zlato pripada bogovima. Zlato ne pokazuje samo božansku narav Djeteta u jaslama, nego upućuje i na sjaj zlata naše duše. Mi smo ne samo ljudi ove Zemlje, nego i ljudi neba. Naša duša odražava zlatan sjaj Boga. Na našemu licu sjaji Božja slava. U svojoj duši imamo udjela na Božjemu sjaju. Tamjan se u mnogim kulturama primjenjuje kao ugodno mirisno sredstvo. Tamjan koji se uzdiže k nebu slika je naših molitava koje se uzdižu k Bogu, slika naše čežnje koja nadilazi ono svakodnevno. Naša se čežnja diže k nebu kao tamjan. Ona se ne da pričvrstiti ovdje na Zemlji. Ona ima lakoću tamjana. Prodire i kroz sva zatvorena vrata. Otvara nam srce i daje da postane prostrano. Tamjan lijepo miriše. Ispunja naš život tajanstvenim mirisom, božanskim okusom. Kad sam bio na gori Atosu, očarao me poseban miris tamošnjega tamjana. Crkve udišu ovaj miris. Tu odmah nastaje osjećaj tajne, udomljenosti, zaštićenosti, čežnje i ljubavi. Tamjan se davno podigao, ali ostavlja u čitavoj prostoriji jedinstven miris. Svjesno ga udišem i osjećam se taknut božanskim okusom. Određeni mirisi odmah mi u svijest ponovno dozivaju snažne osjećaje iz prošlosti. Miris sijena sjeća me na godišnji odmor. Tu je iskustvo godišnjega odmora ne samo u glavi, nego u čitavu tijelu. Tako je i s tamjanom. Tu formalno mirišem tajanstvenu nazočnost Božju, tu ju opažam čitavim svojim tijelom. Smirna je za stare rajska biljka. Upućuje na rajsku blaženost za kojom svi čeznemo. Smirna je ujedno i ljekovito sredstvo, lijek za naše rane. U daru smirne mi pred Boga stavljamo naše rane. Donosimo ono najdragocjenije što imamo, mnoge rane naše životne povijesti. Naše rane su se otvorile. Prisilile su nas da se ogradimo od vanjskoga bogatstva. Ono najvrjednije što imamo jest srce koje može ljubiti. Rane su nas dovele u dodir s našim srcem. Naše slomljeno i ranjeno srce prinosimo božanskomu Djetetu, vjerujući da će ono ozdraviti i preobraziti ove rane. Kad pred božansko Dijete stavimo svoju ranjenu i povrijeđenu životnu povijest, možemo naslutiti: Sve je dobro. Više se nećemo svađati s našim ranama. Mi ćemo sebe s tim našim ranama predati u ljubav koja nam je zasjala u božanskomu Djetetu. Tada smo u raju, unatoč svim nutarnjim i vanjskim nevoljama. Potraži darove koji odgovaraju tebi i tvojoj trenutačnoj situaciji i donesi ih božanskomu Djetetu. I dopusti da te vodi slika koja najviše tebi odgovara. Ona te hoće povesti k Djetetu. Slika ti omogućuje da se pokloniš pred onim kod koga možeš biti kod kuće, a sebe zaboraviš, postaneš slobodan od vrtnje oko sebe. Kad zaboraviš sebe, bit ćeš sasvim i potpuno ti, istinski slobodan.

Anselm Grün