Čaša vode - priča o rješavanju napetosti Novo!
0 preuzimanja
Jedan predavač govorio je o napetosti.
Podigao je čašu punu vode i upitao slušatelje: “Što mislite koliko je teška ova čaša?”
Odgovori su bili: između 20 i 500 grama.
Predavač je na to komentirao: “Nije važna stvarna težina čaše s vodom. Nego vrijeme u kojem je popijemo”.
Popijemo li je za minutu bit će sve u redu.
A što je duže nosimo, njezina težina se povećava.
Tako je i s našim problemima. Ako ih stalno nosimo, prije ili kasnije nećemo moći dalje, jer će nam teret postati pretežak.
Potrebno je isprazniti čašu i odmoriti se, prije nego li je ponovno napunimo.
Potrebno je, bar povremeno, ostaviti sa strane ono što nas opterećuje.
Zato, probleme s posla ostavi u nekom kutu prije nego što se vratiš kući.
Ne nosi ih stalno sa sobom. Možeš ih i sutra pokupiti.
Odmaraj se, relaksiraj, pomoli se, opusti se, makar i samo nekoliko minuta jer svakom je danu dosta brige njegove.
Nepoznat autor
| Pregleda: | 1779 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
U nekom gradu na istoku živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek po imenu Ruben. Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da spava u njegovoj konjušnici. Jedne noći stari je Ruben usnuo san.
U našem domu u Costa Mesi u Kaliforniji vladala je strka. Ali u kući s desetero djece i još jednim na putu, svaki je dan uglavnom bio takav. Tog mi je dana bilo posebno teško obavljati svakodnevne poslove - a sve zbog jednog malog dječaka. Len, koji je tada imao tri godine, pleo mi se oko nogu kamo god bih išla. Kad bih zastala da nešto učinim pa se okrenula, spotakla bih se o njega. Nekoliko puta sam mu predložila da se ide igrati. '' Nećeš se ići ljuljati?'' opet sam pokušala. Ali on se samo bezazleno nasmiješio i rekao: ''Ne, majčice. Radije bih ostao ovdje s tobom.'' I nastavio je skakutati za mnom. Nakon što sam mu već peti put stala na prste, izgubila sam strpljenje pa sam ustrajala na tome da se ode van igrati s drugom djecom. Kad sam ga pitala zašto se tako ponaša, pogledao me je svojim milim zelenim očima i kazao: '' Majčice, u vrtiću mi je odgojiteljica rekla da moram ići Isusovim stopama, ali ja ga ne vidim pa idem tvojim stopama.'' Digla sam Lena na ruke i čvrsto ga zagrlila. Suze ljubavi i poniznosti potekle su zajedno s molitvom koja se rađala u mom srcu - molitva zahvalnosti za jednostavno i predivno razmišljanje trogodišnjeg dječaka.
(Davida Dalton - Melem za kršćansku dušu)