Životna mudrost - priča o školjkama Novo!
0 preuzimanja
Neke školjke su izvana glatke i sjajne a neke grube i hrapave. Ali ispod oklopa, sve školjke su nježne. Baš kao i ljudi ispod svojih oklopa. U školjku ponekad upadne neugodno zrnce pijeska koje se ugnijezdi u njenom mekom tkivu i ona ga se nikako ne može riješiti. Nekim školjkama to zrnce bude pogubno, stvori im ranicu od koje one uginu. Ali ima školjaka koje se ponašaju drukčije. Da bi ublažile bol koju im stvara oštro zrnce one ga počinju zaobljavati obavijajući ga tankim slojem glatkog sedefa. Na taj način zrnce pijeska počinju pretvarati u biser. Isto je i s ljudima. Neki od svog zrnca pijeska koje im upadne u život naprave životnu dramu od koje se nikada ne oporave. Drugi svoja zrnca pijeska pretvaraju u bisere. Oni prvi su nezadovoljni i optužuju život da je okrutan prema njima. Oni drugi strpljivo stvaraju svoje bisere sve dok bol ne prestane. Ljude koji u sebi nose bisere prepoznat ćeš po blistavim osmijesima.
autor nepoznat
| Pregleda: | 2048 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 25. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Dok je s uspavanim djetetom na grudima ležala njegova žena spavajući mirno na jednoj polovici kreveta lažni asketa je oko ponoći objavio: 'Vrijeme je da ostavim svoj dom i potražim Boga.
Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?
Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.
(Ivan Golub)