Rezultati pretraživanja

Previše vremena provodimo u traženju prave osobe koju bi voljeli ili u nalaženju mana onima koje već volimo, a zapravo bi trebali usavršavati ljubav koju dajemo.

Svjetlo s nebeskih visina obasjalo je Zemlju, taj mali kutak svemira. Bila je noć. Nadvila se tama nad Betlehemom. Zapravo, tama je bila po svojoj Zemlji. Ne tama koja se spušta kad zađe sunce, već tama tama duha koja se spustila na horizonte čovječanstva. I ne zna se što je gore:biti mrtav ili živjeti u tami! Kad gle: "Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. Onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jaka osvanu." Noć je postala dan. Nebo i Zemlja stopili se u jedno. Anđeli su pjevali o čovjeku i Bogu. O čovjeku koji je bogom htio postati i Bogu koji je postao Čovjek. Bog koji je sišao s nebeskih visina i podigao palu ljudsku narav i vratio joj sjaj i ljepotu. Zato su anđeli pjevali one noći: "Slava Bogu na visinama a na Zemlji mir čovjeku, Božjem miljeniku." Budi i ti što je Bog za tebe postao. Budi čovjek.

(Josip Kuzel)

Zamišljam Boga kako s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu: Beth Amstrong, sin Matija - svetac zaštitnik; Majorie Forest, kći Ceciulija - svetica; i tako dalje.

Djeca su iz oratorija pripremila božićnu priredbu. Napisali su tekstove za anđele, za pastire, za Mariju i Josipa, čak su vol i magarac dobili uloge. Kad su se birali glumci, nastale su prave nevolje: svi su željeli uloge Josipa i Marije, a nitko nije htio glumiti magarca. Na kraju su odlučili da magarac bude Lucijin pas. Bio je povelik i miran, a s umjetnim ušima moglo se i pomisliti da je riječ o kakvom malom magarčiću. Bojali su se jedino da usred priredbe ne počne lajati... Kad je sestra Renata vidjela generalnu probuprimjetila je je: "Zaboravili ste kraljeve!" Režiser Mladen se uhvati za glavu: "Do Božića je još svega par dana! Gdje pronaći kraljeve u tako kratko vrijeme?" Tada se u cijelu stvar umješao kapelan Drago. "Pronađimo tri čovjeka u župi i objasnimo im da trebaju odglumiti moderne kraljeve. Neka dođu u svojoj svakodnevnoj odjeći i Djetetu Isusu donesu darove po vlastitu izboru. Sve što im valja učiniti jest objasniti što ih je potaklo da izaberu taj dar." Glumačka ekipa dala se na posao. U roku od dva sata pronađena su trojica kraljeva. Na Badnju večer, mala je župna dvorana bila puna. Djeca su dala sve od sebe i priredba je nailazila na dobar prijem, što se moglo vidjeti iz srdačnog pljeska na kraju prvog čina. U drugom činu pas-magarac se uspavao, a i Josipova se brada dobro držala. Kad je došlo vrijeme da nastupe kraljevi, gledalište je postalo posebno radoznalo. Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bili optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti. Drugi kralj bila je jedna žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom." Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."

Bruno Ferrero

Imam «najzločestiju mamu» na svijetu!!!

Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju coca-colu, ja moram pojesti sendvič.

Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.

Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.

Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.

Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!

Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.

- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.

- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.

- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...

- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! ­ počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!

Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.

Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.

Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.

Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...

Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...

Je li željeznica ipak moja?

Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.

- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.

Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!

I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlat­ne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mah­nuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.

Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.

Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.

Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.

Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".

Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.

(Miško - Mali Koncil, 1973.)

Teška suša pogodila je siromašan kraj. Trava je povenula, žbunjevi se posušili, drveće je usahlo, a rijetko lišće davno požutjelo. Niotkud kapi da orosi žednu zemlju. Tisuće malih i velikih životinja počelo je umirati.

Jednog dana sveti Franjo, izašavši iz samostana, sretne brata Ginepra. Bijaše to prostodušan i dobar brat pa ga je Franjo jako volio.

Jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.

"Božić i jaslice su tijesno povezani. Kad mislimo na Božić mislimo odmah i na jaslice. Luka u svom izvještaju triput spominje jasle. Marija "porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle." (Lk 2,7) Anđeo pastirima daje raspoznajni znak: "Naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama." (2,12). Pastiri pohitješe i pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (2,16)

"Jasle" nam govore da se radi o štali. Predaja od apostolskih vremena govori o špilji. Bila je to jedna od brojnih prirodnih špilja koje se i danas vide u blizini Betlehema, a služila je kao štala. Udubine u špilju i danas lako posluže kao ležaj da se u njih položi dijete. Tu su se sklonili Marija i Josip očekujući rođenje Djeteta.

"Položila ga u jasle" (Lk 2,7) Jasle podrazumijevaju i domaće životinje. Pseudo-Matejevo evanđelje iz 8. stoljeća kaže: Isus se rodio u špilji, a treći dan Marija je krenula u štalu gdje su bili vol i magarac i položila ga u jasle. Vide u tome ostvareno Izaijino proroštvo: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara. Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1,3) Isusa su prihvatile i životinje, a njegov narod ga nije prihvatio.

Na Zapadu se otajstvo Božića počelo i zorno prikazivati u prigodnim igrokazima. Brzo će se pokazati i "jaslice". Sv. Franjo 1223. godine u Greccio slavi Božić u prirodi, sa živim figurama pastira, ali otajstvo je u euharistiji. Zato ih i nazivaju euharistijskim jaslicama. U 13. stoljeću se već pokazuju "klasične" jaslice.

Otajstvo je prikazano ili u špilji ili u štali. Marija je zdesna, a Josip lijevo od malog Isusa u jaslicama. Tu su životinje: vol i magarac. Ima jaslica i s vukom, panterom, lavom, medvjedom, kao ostvarenje Izaijina proroštva: "Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lav zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti." (Iz 11, 6-7)

Zatim su tu pastiri sa svojim ženama i djecom, kako to opisuju apokrifna evanđelja. Oni su sa svojim stadima i s darovima.

Nakon njih dolaze "kraljevi", prema Izaijinu proroštvu: "Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući." (Iz 60,6) A Psalam 72, 10 govori: "Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Arabije i Sabe danak donositi." Prema trima darovima predaja govori da su bila tri kralja. Prikazani su kao predstavnici triju čovjekovih životnih dobi i kao zastupnici triju rasa: Semit, Ham i Jafet. Već od četvrtog stoljeća poznamo im i imena: Gašpar - mladić, predstavnik Azije; Melhior - starac s dugom bradom, predstavnik Europe; Baltazar - muž, s punom bradom, crnac, predstavnik Afrike. Uz jaslice se pojavljuju i nove životinje, bogato ukrašene: deve, konj i slon.

Nad jaslicama blista zvijezda mudraca, i anđeo Gospodnji koji naviješta najdublji smisao Božića: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

Pozadina jaslica je redovito skicirani Betlehem, katkad i Jeruzalem u daljini. Ali tu su i krajolici prostora i vremena u kojem se živi.

Isusovo rođenje je prikazano na tisuće ikona i slika na Istoku i na Zapadu. Vrhunski umjetnici pokušavaju to otajstvo prikazati na najljepši način. No to posebno čine preko jaslica koje nalazimo u svim katoličkim crkvama, kao i u kućama katolika, i na svim javnim mjestima gdje je katolicizam prisutan.

Uz jaslice se u 18. stoljeću pojavljuje i bor, simbol života, što je Krist. Ukrašen darovima i svjetiljkama, u nekim stranama jabukama, koje podsjećaju na "plod raja". Želi se time naglasiti da je Isus Krist Svjetlo i Život, da nas je spasio od smrti i grijeha, te da je znak i očitovanje božanske ljubavi.

Da, jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.

Oko jaslica se stvara istinska božićna radost i sreća koja dolazi do izražaja u zanosnim i ugođajnim božićnim pjesmama koje svaki katolički narod sklada kroz vjekove. One stvaraju kod svakog naroda bogato i neprocjenjivo glazbeno i narodno bogatstvo.

Ostaje uvijek ono bitno, toliko ponavljano od Srednjeg vijeka: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u tebi, za tebe je sve propalo." I ona druga misao: "Ako napustiš (slaviti) blagdane i blagdani će tebe."

Mir i radost, ljubav i zajedništvo, nježnost i blaženstvo, uvijek stvaraju istinski proživljeni blagdani."

Celestin Tomić

Priča se da je neka rimska patrona jednog dana pitala učenog rabina Jossi ben Chalaftu: „Što Bog radi tijekom dana?“ Mudri je rabin dosjetljivo odgovorio na izazov: „Pokušava spajati razne parove.

On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Vjenčali su se.

Ovce su, kao što svi znaju bijele. Ali u jednom stadu, pored bijelih ovaca našla se jedna crna kao ugljen.

Kad bi prolazila poljem rugali su joj se: „Ti si crna ovca! Sramotiš nas. Zbog tebe naše stado izgleda kao bijelo platno koje ima crnu mrlju na sebi.“

Stalno je slušala prigovore: „Kakva si to? Zašto nisi bijela poput nas? Odlazi! Ti si nevrijedna!“

Riječi su na krhka leđa crne ovce padale kao kamenje. Bila je očajna. Kako više nije mogla podnositi izrugivanje i mučenje otišla je u brda - sama. Barem ću moći u miru pasti i odmarati se u hladu, mislila je.

Ali ni u brdima nije živjela u miru.

Sa svakim zalaskom sunca, kad se na brda spuštala noć, čula je životinje kako govore: „Kako ova živi? Uvijek je sama.“

Jedne večeri, suznih je očiju crna ovca gledala u daljinu tražeći sklonište.

Ugledala je špilju osvijetljenu slabašnim svijetlom.

Odspavat ću unutra, pomislila je i potrčala. Trčala je kao da je netko progoni.

„Tko si?“ upitao ju je jedan glas na ulazu.

„Ja sam ovca koju nitko ne voli – crna ovca. Izbacili su me iz stada.“

„I mojoj ženi i meni isto se dogodilo. Ni za nas nije bilo mjesta u svratištu, zato smo se sklonili ovdje. Ja sam Josip, a ovo je Marija. Upravo je rodila dječaka.“

Radost je obuzela crnu ovcu. Prva će vidjeti Isusa. Prva od svih.

„Hladno je, dopustite mi da se približim i da ugrijem Dijete.“

Marija i Josip se pogledaše i nasmiješiše.

Ovca se približila što je bliže mogla djetetu i grijala ga svojom toplom vunom.

Dijete se probudilo i šapnulo joj na uho: „Došao sam baš zbog takvih kao što si ti. Došao sam zbog izgubljenih ovaca.“

Ovca je radosno zablejala, a anđeli na nebesima zapjevaše „Slava na visini Bogu a na zemlji mir stvorenjima njegovim.“

Isus je Ljubav koja spašava.

Slavimo blagdan Božje ljubavi prema ljudima i sjetimo se onih koji su daleko od Njegove ljubavi jer ima puno ljudi koji su ogorčeni zato što im mi nismo pružili ruku.

Susret s Isusom na Božić dati će nam snagu da srušimo sve barijere: straha, antipatije, osjećaja nadmoći prema drugima.

- Starče, zar nije obeshrabrujuće što na svijetu ima toliko malo iskrenih ljudi? - Pogledaj, sinko, oranice oko nas. Nisu li one malobrojne u usporedbi sa svim pustim i divljim predjelima na Zemlji?

Jedna je žena dovela svog sinčića Mahatmi Gandhiju i zamolila ga: "Reci mu da više ne jede kolače."

Bio jednom Mali kralj čarobnjak. Bijaše »malen« ponajprije zato jer su prošle dvije tisuće godina od divne noći u kojoj su trojica kraljeva s Istoka, slijedeći zvijezdu, doputovali u betlehemsku štalicu da se poklone djetetu Isusu. Sasvim razumljivo, cijelo to vrijeme kraljevi zvjezdoznanci ne bijahu cijenjeni. Na zemlji, međutim, iz razloga koje samo neki znaju, no nitko ih ne uspijeva protumačiti, uvijek je postojao neki kralj čarobnjak. Svake godine pojavljivao bi se u novoj osobi.