Jaslice Novo!
0 preuzimanja
Jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.
"Božić i jaslice su tijesno povezani. Kad mislimo na Božić mislimo odmah i na jaslice. Luka u svom izvještaju triput spominje jasle. Marija "porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle." (Lk 2,7) Anđeo pastirima daje raspoznajni znak: "Naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama." (2,12). Pastiri pohitješe i pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (2,16)
"Jasle" nam govore da se radi o štali. Predaja od apostolskih vremena govori o špilji. Bila je to jedna od brojnih prirodnih špilja koje se i danas vide u blizini Betlehema, a služila je kao štala. Udubine u špilju i danas lako posluže kao ležaj da se u njih položi dijete. Tu su se sklonili Marija i Josip očekujući rođenje Djeteta.
"Položila ga u jasle" (Lk 2,7) Jasle podrazumijevaju i domaće životinje. Pseudo-Matejevo evanđelje iz 8. stoljeća kaže: Isus se rodio u špilji, a treći dan Marija je krenula u štalu gdje su bili vol i magarac i položila ga u jasle. Vide u tome ostvareno Izaijino proroštvo: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara. Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1,3) Isusa su prihvatile i životinje, a njegov narod ga nije prihvatio.
Na Zapadu se otajstvo Božića počelo i zorno prikazivati u prigodnim igrokazima. Brzo će se pokazati i "jaslice". Sv. Franjo 1223. godine u Greccio slavi Božić u prirodi, sa živim figurama pastira, ali otajstvo je u euharistiji. Zato ih i nazivaju euharistijskim jaslicama. U 13. stoljeću se već pokazuju "klasične" jaslice.
Otajstvo je prikazano ili u špilji ili u štali. Marija je zdesna, a Josip lijevo od malog Isusa u jaslicama. Tu su životinje: vol i magarac. Ima jaslica i s vukom, panterom, lavom, medvjedom, kao ostvarenje Izaijina proroštva: "Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lav zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti." (Iz 11, 6-7)
Zatim su tu pastiri sa svojim ženama i djecom, kako to opisuju apokrifna evanđelja. Oni su sa svojim stadima i s darovima.
Nakon njih dolaze "kraljevi", prema Izaijinu proroštvu: "Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući." (Iz 60,6) A Psalam 72, 10 govori: "Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Arabije i Sabe danak donositi." Prema trima darovima predaja govori da su bila tri kralja. Prikazani su kao predstavnici triju čovjekovih životnih dobi i kao zastupnici triju rasa: Semit, Ham i Jafet. Već od četvrtog stoljeća poznamo im i imena: Gašpar - mladić, predstavnik Azije; Melhior - starac s dugom bradom, predstavnik Europe; Baltazar - muž, s punom bradom, crnac, predstavnik Afrike. Uz jaslice se pojavljuju i nove životinje, bogato ukrašene: deve, konj i slon.
Nad jaslicama blista zvijezda mudraca, i anđeo Gospodnji koji naviješta najdublji smisao Božića: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"
Pozadina jaslica je redovito skicirani Betlehem, katkad i Jeruzalem u daljini. Ali tu su i krajolici prostora i vremena u kojem se živi.
Isusovo rođenje je prikazano na tisuće ikona i slika na Istoku i na Zapadu. Vrhunski umjetnici pokušavaju to otajstvo prikazati na najljepši način. No to posebno čine preko jaslica koje nalazimo u svim katoličkim crkvama, kao i u kućama katolika, i na svim javnim mjestima gdje je katolicizam prisutan.
Uz jaslice se u 18. stoljeću pojavljuje i bor, simbol života, što je Krist. Ukrašen darovima i svjetiljkama, u nekim stranama jabukama, koje podsjećaju na "plod raja". Želi se time naglasiti da je Isus Krist Svjetlo i Život, da nas je spasio od smrti i grijeha, te da je znak i očitovanje božanske ljubavi.
Da, jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.
Oko jaslica se stvara istinska božićna radost i sreća koja dolazi do izražaja u zanosnim i ugođajnim božićnim pjesmama koje svaki katolički narod sklada kroz vjekove. One stvaraju kod svakog naroda bogato i neprocjenjivo glazbeno i narodno bogatstvo.
Ostaje uvijek ono bitno, toliko ponavljano od Srednjeg vijeka: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u tebi, za tebe je sve propalo." I ona druga misao: "Ako napustiš (slaviti) blagdane i blagdani će tebe."
Mir i radost, ljubav i zajedništvo, nježnost i blaženstvo, uvijek stvaraju istinski proživljeni blagdani."
Celestin Tomić
| Pregleda: | 2740 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
U jedno selo u kojem stanuju slijepci jednog dana zalutao slon... Slijepci su istina puno toga čuli o slonovima, ali slona nikada nisu vidjeli niti su mogli zamisliti kako slon izgleda.
Marko pripovijeda kako je jedan gubavac doviknuo Isusu: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti, a Isus, ganut, dotakao gubavca i rekao mu: «Hoću, budi zdrav.»
Što je to Isusa ganulo? Vidio je on mnogo bolesnika, ovaj nije bio jedini koji je dozivao zdravlje. No ovaj gubavac je to učinio na poseban način. On se Isusu ne obraća riječima: «Ozdravi me», «Molim te, iscijeli me», nego riječju: «Ako hoćeš». Isus je zacijelo u toj riječi prepoznao svoju riječ, razaznao svoj nazor. Isus je naime govorio: «Ako hoćeš», on nije bio nasilan. Mladiću koji je oduševljen i raspoloživ prišao s upitom što da radi, Isus je rekao: «Ako hoćeš, idi prodaj sve, slijedi me», nije požurio da na podatljiva pleća namakne zapovjedne terete.
U pronošenju radosne vijesti čut ćeš češće «moraš», nego «ako hoćeš». Ne sumnjam da bi više ušiju bilo čulo radosnu vijest i više srdaca a nju odlučilo da je ona bila više donošena «ako hoćeš» nego kao «moraš». Poziv Isusov je sankcioniran, ali nije prisilan.
I još nešto. Oni što su se hvatali Isusu za skute i prisiljavali Učitelja da ih izliječi zadobili su zdravlje zahvaljujući svojoj upornosti. Gubavac koji je obazrivo kazivao Isusu da ga može izliječiti ako hoće, pobudio je u Isusa ganuće i zadobio ozdravljenje. Ostat će ta dva načina: nasrtljivost i otmjenost. Jedni će dobiti, kako Isus drugdje veli, zbog nasrtljivosti: «Ustat će i dat će mu jer mu dodijava.» Drugi će dobiti zbog otmjenosti i obazrivosti: «A Isus, ganut, ispruži ruku.» Marko, jedini od velike četvorice koji bilježi stanja prirode, bilježi, skupa s ostalom trojicom, Isusova duševna stanja. Veli da je Isus bio ganut. To ganuće izrekao je Isus kretnjom. Pružio je ruku. Dotakao je gubavca. Bila je to nesumnjivo smiona gesta. Taknuo je čovjeka, taknuo je čovjeka obredno nečista (gubavci su to bili), taknuo zaražena čovjeka. Ugledni Učitelj ne krije svoja osjećanja, ne zatomljuje ganuće i ne ukrućuje ruku.
Kršćani često ukrućuju ruku i gnjetu osjećaje ganuća. Grčko – rimski hladni mir, koji se uvukao kao uzor u duhovnost, sapinje srce i ruke. A ne jedanput sam se uvjerio da je siromahu dlan primaknut njegovu licu bio draži od dara s dlana. Osvjedočio sam se da ganuta ruka dira više nego riječi, i neskriveno osjećanje liječi jače nego slavna misao. Ako hoćete…
(Ivan Golub)