Rezultati pretraživanja

Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.

Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.

Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.

No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.

Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.

U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.

A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.

Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“

Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.

Stjepan Lice

Jednom je prilikom bijelac pozvao, svoga prijatelja, indijanca u goste u veliki grad. Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!

Svjetski poznat violinist rekao je o svom uspjehu pri sviranju Beethovenova koncerta za violinu: Imam izvrsnu partituru, izvrsnu violinu i izvrsno gudalo.

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina).

Ipak, ako Djed Božićnjak ne posjećuje Muslimane, hinduse, Židove i budiste, količina posla na Božić se smanjuje na 15%, odnosno 378 milijuna djece (prema uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3,5 djece po kućanstvu, Djed Božićnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakom danom kućanstvu postoji barem jedno dobro dijete.

Djed na Božić ima na raspolaganju dan koji traje oko 31 sat, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji te ako pretpostavimo da putuje s istoka na zapad (to se čini logičnim) dobivamo rezultat da posjeti 967,7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar kršćanski dom s dobrim djetetom, Djed Božićnjak ima oko tisućinku (1/1000) sekunde da zaustavi saonice, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u saonice i dođe do druge kuće.

Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna zaustavljanja jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o otprilike 1,24 km razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120,8 milijuna km, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo/piće. Iz navedenog proizlazi da je brzina Božićnjakovih saonica oko 1080 km/s (3200 puta veća od brzine zvuka). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide "svega" 45 km/s (162000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km/h odnosno 0,0066 km/s.

Teret saonica je također jedna vrlo zanimljiva stvar. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jednu kutiju Lego kockica srednje veličine (860 grama). Tada je ukupna težina tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500000 tona. Na tlu normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360000 letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54000 tona, odnosno za 7 puta mase "Kraljice Elizabete" (broda, ne vladarice).

Oko 600000 tona, putujući brzinom od 1080 km/s, stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovo ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena bi sagorio s oko 14,3 kvintilijarde đula.

Ukratko, taj bi se par, čim bi krenuo, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji izlažući vatri jelene iza njih te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360000 jelena izgorjelo za oko 4,26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Božićnjak dođe do pete kuće na svom putu.

Djed Božićnjak bi, kao rezultat akceleracije s 0 km/s na 1080 km/s u tisućinki sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17,5 tisuća puta maloga g (gravitacija), tj. 175000 m/s2. Djed Božićnjak mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Božićnjaka) bio bi prikovan za zadnji dio svojih saonica s 1984906,9 N (newtona) sile, i to bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičasto-crvenkastu tekućinu.

Iz ovog se, relativno trivijalnog, dokaza jasno vidi da Djed Božićnjak ne postoji!

(jednom davno pronađeno negdje na internetu)

- Tata - upita Klaus - kako, zapravo, nastaju ratovi?

- Pa, momče moje, stvar ti je ovakva! Uzmimo, primjerice, Engleska se svađa s Amerikom oko nečega...

U šetnji predgrađem poznati skupljač umjetnina spazi pred jednom trgovinom neku šugavu mačku kako iz zdjelice pije mlijeko. Odmah prepozna kako je ta zdjelica vrlo stara i vrlo vrijedna.

Postoji umjetnička slika koja prikazuje Isusa u mračnom vrtu. Lijevom rukom drži svjetiljku, a desnom kuca na teška i velika vrata. Kad je slika prvi put bila izložena, jedan je pažljivi posjetitelji iznio umjetniku svoje zapažanje. - Sve je lijepo, ali ima jedna pogreška. Vrata nemaju rukohvat za otvaranje. - Nije riječ o propustu - odgovori slikar. - ...

Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj sam supruzi rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je, da me kao i uvijek sasluša. Gledala me i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopćiti.

Neki trgovac pošalje svog sina da nauči tajnu sreće kod najmudrijeg od svih ljudi. Dječak je četrdeset dana hodao pustinjom, dok nije došao do krasnog dvorca, navrh planine u kojem je živio mudrac.

U betlehemsku su štalicu stigla dva magaraca. Bijahu umorni i iscrpljeni. Leđa su im bila izranjena teškim vrećama koje je njihov gospodar mlinar na njih svakodnevno tovario i šibama kojih nije nedostajalo. Od pastira su čuli da je s neba sišao Kralj kraljeva, pa su ga došli vidjeti.

Promatrali su djetešce, razmišljali, klanjali mu se i molili kao i svi drugi. Na izlazu ih je čekao nemilosrdni mlinar. Dva magarca pođoše dalje pognute glave s teškim vrećama na leđima.

„Ništa tu ne koristi“, reče jedan. „Molio sam Mesiju da mi uzme ovaj teret s leđa i nije me uslišao.“

„Ja sam također molio“, reče drugi kaskajući nešto krepkijim korakom. „Molio sam ga da mi da snage.“

Čekaonica je bila puna ljudi koji su čekali liječnički pregled. Stariji gospodin ustane i priđe šalteru. Uljudno reče:

Gospođo ja sam naručen za deset sati, ali uskoro će jedanaest.

Jednoga dana čovjek zamoli Boga za jedan cvijet i jednog leptira. Umjesto toga Bog mu dade kaktus i gusjenicu. Čovjek se ražalostio.

Priča kaže kako je jednoj revnoj židovskoj zajednici stigla obavijest da će u pashalnoj noći svečane subote doći Mesija i da će upravo iz njihove zajednice započeti svoje poslanje. U subotnju večer okupili su se svi članovi zajednice. Žene su pripravile večeru prema zakonskim propisima, a muškarci su se dogovorili oko pjesama, glazbe i plesova. Bili su uvjereni da će te noći Mesija napokon doći.

Slavlje je otpočelo… Ponoć: svaki čas se mogao pojaviti! Jedan sat po ponoći: samo što nije stigao! Dva sata: srca su jako kucala. Tri sata: počeo se javljati umor. Četiri sata: neki su počeli sumnjati. Pet sati: neki su zadrijemali, a ostali su zijevali boreći se sa snom. Mesija nije još došao.

Podne: Mesija je konačno pokucao na vrata! Na vratima se uljudno ispričao: 'Oprostite, ali naišao sam na dijete koje je plakalo pa sam ostao da ga utješim.' Mesija neće doći sve dok djeca plaču.

(Bruno Ferrero)

Kralj koji nije vjerovao u Božju dobrotu, imao je roba koji bi u svim okolnostima uvijek rekao: ”Moj kralju, nemojte biti obeshrabreni, jer sve što Bog čini je savršeno. On ne čini pogreške!”

Traže se ljudi: koji rade, a ne prigovaraju; koji stvaraju, a ne pričaju prazne priče; koji kažu ‘može se’, a ne ‘to je nemoguće’; koji oduševljavaju i ulijevaju zanos, a ne guše svaki zametak oduševljenja svojom hladnoćom...