Zahvalna cipela - priča o sv. Nikoli i darivanju Novo!
0 preuzimanja
Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.
Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.
Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.
No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.
Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.
U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.
A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.
Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“
Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 7205 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 14. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jakov je bio varalica, Petar je imao tešku narav, David je imao izvanbračnu aferu, Noa se znao napiti, Jona je bježao od Boga, Pavao je bio ubojica, Gideon je bio nesiguran, Mirjam je bila tračerica, Marta se stalno brinula, Toma je sumnjao, Sara je bila nestrpljiva, Ilija je bio ćudljiv, Mojsije je mucao, Zakej je bio nizak, Abraham je bio star, A Lazar mrtav... Koja je tvoja isprika? Može li te Bog upotrijebiti? On ne poziva osposobljene, već osposobljuje pozvane.
Bezazlena zvijezda
Uvidjevši da bez noćnih svjetlila nijedno biće u tami neće moći pronaći svoj put, Bog je stvorio zvijezde. Stvorio ih je različite, toliko različite da je svaku moguće imenovati i po imenu prepoznati.
- Pođite po svem Svijetu - reče im. - Nastanite se po cijelom svemiru. U beskrajima mraka nađite svoje mjesto i svijetlite svakome, bez izuzetka, tko će se bilo kada kretati putovima koji će se nalaziti pod vama.
Zvijezde spremno poslušaše Božji poziv te pohitješe učiniti kako im je on naložio.
One najveće i najspretnije nađoše mjesto u Božjoj blizini. Veće i sjajnije potisnuše u stranu one manje i slabijega sjaja. No, ubrzo, svaka je zvijezda našla svoje mjesto. Neke su se smjestile u središtu neba, neke na njegovim rubovima. Tek se jedna zvijezda, posve malena i treptećega sjaja, koju je smela brzina i silina nepreglednih rojeva zvijezda, nije snašla. Za nju kao da na nebu nije bilo mjesta. Dugo je lutala nepreglednim nebeskim prostorima te se na posljetku smjestila posve u dnu svemira, u blizini malenog planeta imenom Zemlja. Svojim tihim sjajem ona nije noć mogla učiniti svjetlijom. I tako je samovala jedva primjetna i gotovo zaboravljena.
Jednoga dana Bog pozove k sebi sve anđele nebeske i objavi im da se napunilo vrijeme da se na malenom planetu Zemlji rodi njegov sin.
- On će se roditi kao dijete - reče im.
- Rodit će se na skrovitu mjestu. Želim da ga svi, koji će ga tražiti iskrena srca, mogu naći. Potražite zato među svim zvijezdama onu koja će najbolje moći osvijetliti put do njega. Anđeli odletješe na sve strane Svijeta. Potrajalo je dugo dok su se svi, umorni od duga leta, ponovno okupili pred Bogom. Činilo se da je potraga bila uzaludna. Neke su zvijezde bile prevelike da bi mogle osvijetliti neko skrovito mjesto. Druge su bile presjajne i zasljepljujuće. Neke odviše hladne.
- Ima jedna zvijezda u dnu svemira - javi se iznenada neki maleni anđeo - malena i tiha. Bezazlena je kao dijete. Sjaji treperavim sjajem i za sobom ostavlja svijetleći trag. Ona bi mogla osvijetliti i najuži put i najskromniji dom. Ali, čini mi se da bi je mogli uočiti samo oni kojima je dobrota jedina istina i kojima je sreća drugih važnija od vlastite sreće.
- To je zvijezda koju sam tražio - obraduje se Bog i pohvali maloga anđela: - Hvala ti što si našao zvijezdu koja će kroza sva vremena znati pokazivati put do središta prostora i vremena, do središta mog i čovjekovog srca.
Stjepan Lice