Rezultati pretraživanja

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.

Mladi par se doselio u ulicu. Slijedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje. Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala - pomislila je.

Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)

Sotona je sazvao svjetsku skupštinu palih anđela. U uvodnom izlaganju je rekao sljedeće:

"Ne možemo zabraniti kršćanima odlaziti u crkvu. Ne možemo im uzeti Bibliju i zabraniti da upoznaju istinu.

Legenda kaže da su jednom miroljubivi stanovnici Zemlje zatražili od jednog veoma moćnog čarobnjaka da zaustavi sve ratove i krvoprolića na Zemlji. - Uništit ću sve oružje i ljudi se neće imati čime borit. - reče čarobnjak.

Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)

Prolazio Ben pustinjom i vidio jednu malu palmu. Nije mu se sviđao njezin izgled i odluči na njezine grane staviti teški kamen.

Bila jednom jedna djevojčica koja je znala govoriti samo obrnutim redom glasova u riječima. Roditelji su je vodili svjetski poznatim liječnicima, ali nije bilo uspjeha. Djevojčica je i dalje izgovarala riječi unatrag.

Bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn. Odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario... Izgubiti nadu u molitve jer jedna nije uslišana... Odustati od svojih napora jer je jedan bio uzaludan... Okriviti sve prijatelje jer te jedan iznevjerio... Ne vjerovati u ljubav jer ti je netko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav... Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan jer nisi uspio u prvom pokušaju... Nadam se da se na svom putu ne predaješ tom bezumlju Zapamti da se uvijek... može pojaviti druga šansa… Novi prijatelj, nova ljubav... obnoviti snaga… budi uporan traži sreću u svakom danu Siguran put k neuspjehu je - odustati! Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja – NASTAVI SE TRUDITI! Bog te blagoslovio!

Neki kralj bijaše jako teško bolestan i obeća dati polovicu svoga bogadstva onomu koji bi ga ozdravio. Osvanuše mnogi mudraci sa svojim savjetima. Ali bez uspjeha.

Jednom je jedan novinar pokušao isprovocirati Majku Terezu:

“Majko, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”

Nađi vremena za rad to je cijena uspjeha! Nađi vremena za misliti to je izvor snage! Nađi vremena za prijateljstvo to je put k sreći! Nađi vremena za sanjarenje to ti pokazuje zvijezde! Nađi vremena voljeti i biti voljen to je ono što je svojstveno Božjima! Nađi vremena osvrnuti se oko sebe dan je prekrasan da bi bio sebičan! Nađi vremena za osmijeh to je glazba duše! Nađi vremena za čitanje to je osnova mudrosti!

Nekom redovniku došao sotona sa povelikim svitkom u ruci - ispisanim s obje strane. ''Što je to?'', pitao je redovnik. ''To je popis tvojih grijeha'', rekao je sotona.

Dvojica hodočasnika penjala su se neprohodnim putem šibani hladnim vjetrom. Spremala se snježna oluja. Udari vjetra s ledenih grebena fijukali su kroz pukotine stijena.

Novac je u današnjem društvu i svijetu priznato sredstvo plaćanja i razmjene, nosilac vrijednosti i računska jedinka. Za razliku od prijašnjih vremena, kada je novac kovan u zlatu, danas se novac tiska na posebnom papiru kao novčanice, kuje u kovanice ili knjiži kao bezgotovinski, na bankovnim računima.

Novac je danas potreban za pokrivanje osnovnih ljudskih egzistencijalnih potreba kao hrane, odjeće, stanovanja... Tko posjeduje mnogo novaca, smatra se bogatašem, jer si sve može nabaviti što god se za novac može kupiti. U novcu mnogi ljudi vide jednu sigurnost života, bezbrižnost, slobodu, ugled, priznanje, uspjeh, slavu, moć... Stoga novac budi u čovjeku jedno posebno divljenje, fascinaciju, jer velika količina novca garantira mogućnost ispunjenja svih želja i totalnu slobodu raspolaganja svojim vremenom. Danas se s novcem može gotovo sve kupiti. Neki zajedljivci tvrde čak da se i svakog čovjeka može kupiti. Stvar je samo cijene. Iznimke potvrđuju pravilo.

Postoji i jedna druga strana novca i bogatstva. Trka čovječanstva za novcem i bogatstvom uzrok je ratova, osvajanja, ubijanja, tlačenja, izrabljivanja... Bogatstvo budi u čovjeku i tamnu stranu njegovog karaktera: pohlepu, egoizam, zavist, mržnju, bijes, sljepoću, smrt... Sve to izaziva razdore, svađe, neprijateljstva između naroda, članova obitelji, pojedinaca... Mnogi članovi obitelji su se «na smrt» zavadili pri dijeljenju ostavštine i bogatstva. Važnije im je bogatstvo od svoje rodbine, braće i sestara. Često novac postaje važniji i od samoga života. Poznato je da je na tzv. «crni petak» 1929. godine došlo do mnogih samoubojstava bogataša koji su izgubili svoje bogatstvo na burzi. Njima je bogatstvo bilo vrijednije od njihovog života, te izgubivši to bogatstvo nisu htjeli, niti mogli dalje živjeti.

Prekomjerno zgrtanje bogatstva nije samo znak radne sposobnosti i umijeća čovjeka, već otkriva njegovo pomanjkanje ljubavi i strah od budućnosti. U toj trci za bogatstvom može se deformirati ljudski karakter: poštenje se pretvara u koruptnost. Malo je zaista bogataša koji su se obogatili poštenim radom. Najčešće je tu u pitanju krađa, kriminal, otimanje i izrabljivanje siromašnih. Ovako stečen novac postaje

slava neslavnih mudrost bezumnih moć bezmoćnih sreća nesretnih ljubav neljubljenih ljepota ružnih vjera bezvjernih i nada beznadnih.

Na opasnost bogatstva upozorio je Isus riječima: «Kako će teško bogataš ući u kraljevstvo Božje. Lakše je devi proći kroz iglene uši (mali otvor za pješake u jeruzalemskim zidinama) nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.» Isus poznaje ljudsko srce i njegovu žudnju za bogatstvom. Znao je da prava opasnost postoji upravo od te trke za bogatstvom koja može zarobiti i zaokupirati cijelo ljudsko srce. Tada čovjek u tom robovanju bogatstvu neće imati smisla, snage i vremena za veće dimenzije ljudskoga postojanja, za duhovne vrijednosti i dublji smisao života: za harmoniju, mir, radost, sreću, slobodu i pravu ljubav. Čak je i zanimljivo da mnogi bogataši nemaju niti vremena uživati u stečenom bogatstvu, jer ne mogu stati, odmoriti se, već moraju kao opsjednuti raditi i noć i dan na povećanju i očuvanju toga bogatstva. Isus zato tvrdi: «Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.»

Iskonska i vječna ljudska čežnja jest čežnja za ljubavlju. U novcu i bogatstvu, nažalost, mnogi ljudi traže nadomjestak za ljubav. Ali prava ljubav se ne može nikakvim novcem kupiti, jer ima nešto božanskoga u sebi, stoji iznad materije, uvjetovana milošću Boga stvoritelja. Samo život s Bogom u poštivanju dvostruke Božje zapovijedi ljubavi, «ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga», jedina je prava garancija da čovjek dođe do prave sreće, radosti i ljubavi. Samo tako će se tada znati i moći pravilno ophoditi sa svim materijalnim dobrima, novcem i bogatstvom. Kada se, s milošću Božjom, uspostavi u srcu čovjeka ravnoteža, balans, između materijalnih dobara i duhovnih vrijednosti, tada će on dijeliti svoja dobra sa svojim potrebitim bližnjima i neće više biti zarobljen bogatstvom, a svoje bližnje će ljubiti i poštovati kao sebe samoga. I tad će se obistiniti one Isusove riječi, da je moguće da se i bogataši spasi: «Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu. Ta Bogu je sve moguće.»

Sva materijalna dobra, sva stečena bogatstva ovoga svijeta, čovjek će jednoga dana, kad ga Gospodin pozove, ostaviti, a ostat će mu samo ono što je s ljubavlju, dragovoljno podijelio svojim potrebitim bližnjima.

(Katica Kiš)