Album srca Novo!
0 preuzimanja
Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)
| Pregleda: | 1741 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
U blizini sportskog igrališta, u jednog gradu, nalazio se ulaz u napušteni rudnik. Ulaz je doduše bio ograđen žicom pa su se tu dječaci često bezbrižno igrali. Tako je bilo i onoga sudbonosnog dana Rudnik je naime bio napušten jer je iz zemlje izlazio otrovni plin.
Svjetlo s nebeskih visina obasjalo je Zemlju, taj mali kutak svemira. Bila je noć. Nadvila se tama nad Betlehemom. Zapravo, tama je bila po svojoj Zemlji. Ne tama koja se spušta kad zađe sunce, već tama tama duha koja se spustila na horizonte čovječanstva. I ne zna se što je gore:biti mrtav ili živjeti u tami! Kad gle: "Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. Onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jaka osvanu." Noć je postala dan. Nebo i Zemlja stopili se u jedno. Anđeli su pjevali o čovjeku i Bogu. O čovjeku koji je bogom htio postati i Bogu koji je postao Čovjek. Bog koji je sišao s nebeskih visina i podigao palu ljudsku narav i vratio joj sjaj i ljepotu. Zato su anđeli pjevali one noći: "Slava Bogu na visinama a na Zemlji mir čovjeku, Božjem miljeniku." Budi i ti što je Bog za tebe postao. Budi čovjek.
(Josip Kuzel)