Dva hodočasnika - poučna priča Bruna Ferrera Novo!
0 preuzimanja
Dvojica hodočasnika penjala su se neprohodnim putem šibani hladnim vjetrom. Spremala se snježna oluja. Udari vjetra s ledenih grebena fijukali su kroz pukotine stijena. Njih dvojica mučno su se probijala; znali su da će se izgubiti u snježnim nanosima ako ne stignu na vrijeme do skloništa. Dok su, s dušom u grlu, zabrinuti i zaslijepljeni susnježicom odmicali uz rub ponora, začuju... jauk. Neki jadnik pao je u provaliju, ostao nepokretan i sada traži pomoć. Jedan od njih reče: ”To je njegova sudbina, suđeno mu je da tako umre. Požurimo se ili ćemo završiti kao i on.” I žurno pođe naprijed probijajući se kroz vjetar. Drugi se ipak sažali, siđe liticom, nađe stradalnika, stavi ga na leđa i ponovo se uspne do kozje staze. Smrkavalo se. Puteljak je bio sve mračniji. Hodočasnik koji je na leđima nosio ranjenika bijaše znojan i iznemogao kad ugleda svjetlo svratišta. Hrabrio je stradalnika da izdrži. Odjednom se spotaknu o nešto ispruženo preko staze. Pogleda i ne mogaše suzdržati užas koji ga je spopao, pod nogama mu je ležao mrtav njegov drug s putovanja - smrznuo se. On je izbjegao istu sudbinu samo zato jer je na leđima nosio jadnika kojega je spasio iz provalije. Njegovo tijelo i napor od nošenja prikupili su dovoljno topline da samome sebi spasi život.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1556 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Bez tebe Gospodine, sve bi u meni bilo mrtvo,
jer jedino Ti možeš dati život.
Bez tebe bi sve u meni bilo prazno i šuplje. Jedina Ti si punina, samo me Ti ispunjavaš.
Bez tebe sve bi bilo žalosno, pusto i dosadno. Samo iz tebe struji radost i smisao života. Kako bi podnio bol i kušnju, Kako bi ponio svoj križ, kad tebe ne bi bilo?
Bez tebe bih bio slab, bez moralne snage, nemoćan odoljevati napastima.
Bez tebe bio bih plašljiv, kolebljiv, nevjeran, u času ćudljivosti spreman na svašta.
Bez tebe živio bih besciljno, bez smislena puta.
Bez tebe bila bi noć, mračna noć, bez ijedna svjetla koje bi privlačilo moje misli.
Bez tebe ne bi bilo nade ni za svijet ni za me. Sreća bi bila daleka, izgubljena, nedostižna. Na svu sreću, ni ne pomišljam da budem bez tebe: Ti si moj, Gospodine, moj i sve moje.
Šetati u prirodi. Jesti kad si gladan. Spavati kad si umoran. Razgovarati s cvijećem i životinjama. Divno i - savršeno besplatno!
Od za živce pogubna radnog mjesta puna buke do prenapučene plaže pune buke i natrag, na prepune ulice pune buke do za živce pogubna radnog mjesta puna buke... Opuštenost, odmor, mir: pravi se odmor ne mjeri kilometrima ceste, nego satima tišine. Sreća odmora je u ispunjenoj radosti. Na sunčanu poljskom putu, u prozračnoj i svjetlom obasjanoj šumi može biti ljepše nego na Azurnoj obali! Odmor! Sreća je bliže nego misliš. Odmor. Dođi k sebi! Potraži tišinu. Nađi mir. Ovdje stanuje radost koja se izgubila zbog velike buke.
(Phil Bosmans)