Tajanstveni govor - zanimljiva priča Novo!
0 preuzimanja
Bila jednom jedna djevojčica koja je znala govoriti samo obrnutim redom glasova u riječima. Roditelji su je vodili svjetski poznatim liječnicima, ali nije bilo uspjeha. Djevojčica je i dalje izgovarala riječi unatrag. Njoj je bilo, na primjer, normalno ovako razgovarati:
- Što bi htjela za večeru? - Inežrp ripmurk - odgovorila bi. - Gdje želiš da idemo večeras? - U onik! - rekla bi zadovoljna.
Nije imala prijatelja, jer je nitko nije volio zbog te mene. U školi su joj se rugali zbog njezina govora i nitko se nije htio s njom igrati.
Ona se trudila da bude sa svima dobra. Kad bi vidjela da se neki dječak povrijedio, pratila bi ga do prve pomoći. Kad bi netko zaboravio marendu, ona bi s njim podijelila svoju. I u mnogim drugim slučajevima pokazivala se dobrom i pažljivom. Jedino je tako mogla s drugima kontaktirati a da pritom ne mora govoriti. Ali na taj je način najjasnije govorila što je prijateljstvo. No drugi ni to nisu razumjeli.
Jednoga dana njezin drug iz razreda na odmoru je teško povrijeđen. ona je prva pritekla u pomoć i otpratila ga do bolnice. Kad je nastava završila, otišla je vidjeti kako mu je. Bio je okružen liječnicima. Rekli su kako je izgubio puno krvi i kako je, da bi ga spasili, potrebna transfuzija. U bolnici, međutim, nije bilo krvi njegove krvne grupe. Djevojčica tada povuče liječnika za zeleni rukav i reče:
- Etimzu ujom vrk. - Što kažeš, djevojčice? - reče liječnik iznenađeno.
Ali drugi su shvatili što je htjela reći. Zahvaljujući njezinoj krvi, dječak je bio spašen.
Kad su njezini drugovi u školi saznali što je učinila, shvatili su kako su se loše ponijeli prema njoj i postidjeli se. Odlučili su otići kod nje kući, zatražiti oproštenje i zahvaliti joj za ono što je činila za njih iako toga nisu bili vrijedni. Svi su je poljubili i dali joj buket cvijeća s porukom: "Od sada ćemo upotrebljavati onaj način sporazumijevanja bez riječi kojemu si nas ti naučila."
Taj je prizor djevojčicu toliko ganuo da je zanijemila, a onda sa suzama u očima rekla:
- Hvala, prijatelji.
Počela je ispravno govoriti.
aktivnosti s učenicima: - Napisati na list papira razloge zbog kojih se nekoga najčešće isključuje iz društva. Zatim napisati motive zbog kojih se nikoga ne bi smjelo isključivati. Na kraju izdvojiti načine na koje se može pomoći nekome tko je isključen.
- Napisati neku pohvalnu rečenicu "tajanstvenim" govorom. Rečenice ubaciti u košaru (kutiju). Učenici izvlače rečenice i upućuju ih jedni drugima tajanstvenim govorom, a zatim prevedu na uobičajeni.
prema Jose Real Navaro "Mudrost odrastanja"
| Pregleda: | 4178 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
BOŽE, BILI SMO TAKO NAPREDNI
Nebeski Oče,
dolazimo danas preda Te da te zamolimo za oproštenje i da zamolimo Tvoje upute i vodstvo. Mi znamo da Tvoja riječ kaže «Jao onima koji zlo nazivaju dobrom», a to je upravo ono što smo mi učinili.
Izgubili smo duhovnu ravnotežu i pomiješali vrjednote.
Ispovijedamo, Oče, da smo ismijavali apsolutnu Istinu Tvoje Riječi i zvali to «moralnim pluralizmom».
Mi smo štovali druge bogove i zvali to «multikulturalnost».
Mi smo iskorištavali siromašne i zvali to «lutrija».
Mi smo zanemarivali ljude u nevolji i zvali to «samoodržanje».
Mi smo nagrađivali lijenost i zvali to «socijalna pomoć».
Mi smo ubijali nerođene i zvali to «slobodan izbor».
Mi smo ubijali one koji su činili pobačaje i zvali to «pravednost».
Oče, mi smo zanemarivali disciplinu svoje djece i zvali to «izgrađivanje samopoštovanja».
Mi smo zloupotrebljavali moć i zvali to «politička mudrost».
Mi smo zagađivali životni prostor prostaštvom i pornografijom i zvali to «sloboda izražavanja».
Mi smo ismijavali trajne vrijednosti naših predaka i zvali to «prosvjećenost».
Ispitaj nas, o Gospode, i upoznaj danas naša srca – iskušaj nas i vidi postoje li ikakvi zli putovi u nama.
Izliječi nas od svakog grijeha i učini nas slobodnim.
Molimo ovo u ime Tvoga Sina, živog Spasitelja, Isusa Krista. Amen.