Rezultati pretraživanja

Grof Rajevski upita Tolstoja: “Lave Nikolajeviču, kako da znam da postoji Bog?”

Howard Kelly, koji je bio veoma siromašan, jednog je dana prodajući robu od vrata do vrata kako bi si platio studij, ostao s deset centi u torbi... A bio je strašno gladan! Stoga odluči kod sljedeće obitelji kod koje uđe, zamoliti nešto hrane.

Vrata mu je otvorila uglađena dama, i to ga je smelo do te mjere da nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane. Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šalicu mlijeka.

Mladić je polako pio, a zatim upitao gospođu: - Koliko dugujem? - Ne duguješ ništa - odgovori - moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći. - Od srca Vam zahvaljujem ...! - rekao je zbunjeni mladić.

Kad je izlazeći prešao prag, Howard je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude.

Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela. Mjesni liječnici joj nisu mogli pomoći pa su je odlučili poslati u u bolnicu u glavni grad. Nazvali su i dr. Howarda Kellya, koji je tada bio cijenjen i nadaleko poznat liječnik, da ga pitaju za savjet.

Znao je ime mjesta iz kojeg pacijentica dolazi. Posjetio ju je u bolničkoj sobi i istog trena prepoznao. Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja. Odlučio je učiniti sve što se učiniti može kako bi spasio život ove sada već starije gospođe. Od tog trenutka najveća briga mu je bila bolesnica, i sve svoje vrijeme posvetio je traženju lijeka za strašnu bolest koja ju je vodila kraju.

Nakon duge borbe, pacijentica je pobijedila bolest...! Kad je bila izvan životne opasnosti dr. Kelly je zamolio u računovodstvu bolnice da račun pošalju njemu na uvid prije nego ga isporuče gospođi. Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu. Zatim je zamolio da se uruči bolesnici. Gospođa se bojala pogledati račun strahujući da nadilazi njezine mogućnosti.

Kad je konačno otvorila kuvertu vidjela je da na dnu računa piše: Plaćeno prije puno godina ... jednom šalicom mlijeka!" Dr. Howard Kelly

Suznih očiju je prošaptala: “Hvala ti, moj Bože! Svoju ljubav si objavio po rukama i srcima ljudi! "

....................................................................

“Kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, meni ste učinili što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće ...“ (Mt 25,40)

Postoji jedna priča o učiteljici iz osnovne škole. Ime joj je gospođa Thompson.

Jednom prilikom, dok je stajala pred učenicima 5-og razreda prvog dana škole, izjavila je djeci jednu laž. Pogledavši svoje učenike, rekla je kako ih sve podjednako voli.

Neki moćni čarobnjak, želeći uništiti jedno kraljevstvo, krišom ulije magični napitak u bunar iz kojega su pili svi stanovnici tog kraljevstva. Tko se napije vode iz tog bunara, poludjet će.

Već je sljedećeg jutra cijelo stanovništvo pilo iz bunara i svi poludiše, osim kralja - koji je imao drugi bunar, samo za sebe i svoju obitelj, do kojega čarobnjak nije mogao prodrijeti. Zabrinut, kralj je pokušao obuzdati svoje podanike, uvođenjem čitavog niza sigurnosnih i zdravstvenih mjera; no i čuvari i inspektori pili su otrovanu vodu i kraljeve im se odluke činile besmislenima, te odlučiše da ih uopće neće poštivati.

Kad su stanovnici kraljvstva saznali za nove zakone, bili su uvjereni da je vladar poludio, pa naređuje i propisuje bezumne stvari. Prosvjedujući, opkolili su dvorac i tražili da se odrekne krune.

Očajni kralj već se spremao doista odstupiti s prijestolja, ali kraljica ga spriječi, rekavši: "Hajdemo odmah do onog bunara, pa ćemo se i mi napiti. Tako ćemo postati kao i oni."

Tako je i bilo; kralj i kraljica napiše se vode iz bunara začaranog ludilom i odmah počeše govoriti besmislice. Na to se njihovi podanici pokajaše: sada kad kralj iskazuje toliku mudrost, zašto ga ne pustiti da vlada zemljom?

I tako je kraljevsto ostalo živjeti u miru, iako su se njegovi stavnovnici ponašali uvelike različito od stanovnika susjednih država. A kralj je mirno vladao do kraja svog života.

Jedne večeri, dok je majka pripremala večeru, njezin sin jedinac ušao je u kuhinju s omotnicom u ruci. Ozbiljna izraza lica, predao je majci omotnicu u kojoj je bio pažljivo napisan, i brižno presavijen list papira.

(odgoj primjerom)

Šestogodišnji Johnny vozio se s ocem kad su ih zaustavili zbog prebrze vožnje. Otac je pružio policajcu novčanicu od dvadeset dolara zajedno s vozačkom dozvolom. U redu je, sine - rekao je otac kad su nastavili vožnju - Svi to rade.

Kao osmogodišnjak bio je nazočan kad je obiteljsko vijeće, kojemu je predsjedavao ujak George, raspravljalo o najboljem načinu da smanje porez. U redu je, mali - rekao je ujak - Svi to rade. Kad je imao devet godina, mama ga je povela na njegovu prvu kazališnu predstavu. Čovjek na blagajni nije mogao naći kartu za slobodno mjesto dok mama nije pronašla dodatnih 5$ u svojoj torbici. U redu je, sine - rekla je - Svi to rade. Kad je imao 12 godina, razbio je naočale na putu do škole. Njegova teta Francine uvjerila je osiguravajući zavod da su ukradene i oni su platili 75 dolara. U redu je, dijete - rekla je - Svi to rade. S 15 godina igrao je desnog braniča u srednjoškolskom ragbijaškom timu. Trener mu je pokazao kako da zaustavi i istodobno zgrabi protivničkog igrača za majicu tako da sudac ne vidi. U redu je, mali - rekao je trener - Svi to rade. Kad je imao 16, prihvatio je svoj prvi ljetni posao u samoposluzi. Njegov je zadatak bio prezrele jagode stavljati na dno kutije, a dobre, koje se vide, na vrh. U redu je, mali - rekao je poslovođa - Svi to rade. Kao osamnaestogodišnjak, Johnny je zajedno sa svojim susjedom konkurirao za stipendiju na fakultetu. Johnny je jedva prolazio u školi. Njegov je susjed pripadao skupini od 3% najuspješnijih učenika u razredu, ali nije znao igrati desnog braniča. Johnny je dobio stipendiju. U redu je, sine - rekli su njegovi roditelji - Svi to rade. Kad je imao 19, pristupio mu je student s više godine i ponudio rješenja testa za 50$. U redu je, mali - rekao je - Svi to rade. Johnnyja su na testu uhvatili u prepisivanju i osramoćenog poslali kući. Kako si to mogao učiniti majci i meni? - rekao je otac - Tako nešto nisi mogao naučiti kod kuće. Teta i ujak bili su također strašno šokirani. Ako postoji išta što odrasli ne mogu podnijeti, to je dijete koje vara.

(J. Griffin)

Student je krenuo u šetnju sa svojim profesorom.

Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnoga seljaka koji je u blizini radio u polju.

Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove:

Monah koji je znao odgovore na najteža pitanja na svijetu:

Neki čovjek dođe monahu i kaže mu: “Kako mogu vjerovati da od običnog kruha i vina postaju Isusovo tijelo, dakle tijelo i krv?”

Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.

Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.

Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?

Neki je mladić potrošio svoju baštinu koju je naslijedio. Kao što obično u takvim slučajevima biva, u trenutku kad je ostao bez novaca, otkrio je da je i bez prijatelja.

U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke.

Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.

(autor nepoznat)

Na kraju jednog polja stajahu Ljubav i Samoća i zagledani u mladi zaljubljeni par.

Samoća reče Ljubavi: - Kladim se, da ću ih rastaviti.

Jednom jedan moćni kralj reče starom svećeniku:

“Ti kažeš da čovjek koji je stotinu godina činio najgora zlodjela, može doći u nebo ako se pred smrt pokaje i zamoli Boga za oproštenje. Tvrdiš i da čovjek koji je učinio samo jedan veliki grijeh, a ne pokaje se zbog njega, odlazi u pakao. Zar je to pravedno? Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga?“

Stari svećenik na to odgovori:

„Uzmem li jedan ovakav kamenčić i položim ga na površinu jezera, hoće li kamenčić potonuti ili će ploviti?“

„Potonut će“, odgovori kralj.

„A uzmem li stotinu kamenova i stavim ih u lađu, te lađu otisnem na sredinu jezera, hoće li kamenje potonuti ili će ploviti?“

„Plovit će.“ odgovori kralj.

„Jesu li onda onih stotinu kamenova i lađa lakši od jednog kamenčića?“

Kralj nije znao što bi odgovorio.

Tada mu starac objasni: „Tako je, o kralju, i s ljudima. Kad se čovjek koji je mnogo griješio osloni na Boga, neće pasti u pakao. Naprotiv, čovjek koji je i samo jednom zgriješio, a ne uzda se u Božje milosrđe, propada.“

Prvoga dana nastave majka je htjela usaditi u glavu i srce svoga sina jednu životnu mudrost.

Bilo je sunčano jutro pa je dječaka zaokupila njegova jako izdužena sjena koju je stvaralo jutarnje sunce.