Prava ljubav nikad ne umire Novo!
0 preuzimanja
Na kraju jednog polja stajahu Ljubav i Samoća i zagledani u mladi zaljubljeni par.
Samoća reče Ljubavi: - Kladim se, da ću ih rastaviti.
Ljubav uzvrati: - Pričekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš otići kod njih koliko god puta želiš.
Samoća se složi. Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i opazi u njima sjaj.
Vrati se natrag i reče Samoći: - Sad je tvoj red! Idi! - Ne, - odgovori Samoća - Sad ništa ne mogu učinit, jer su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.
Prođe neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku sa novorođenom bebom. Samoća se ponadala, da ih s vremenom napustila ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekoračila je preko njihovog praga. No pogledavši im u oči vidje Zahvalnost.
Okrenula se natrag s riječima : - Doći ću kasnije…
Proteklo je još dosta vremena i Samoća se ponovo pojavila pred njihovim vratima i začula dječju viku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ih moći rastaviti, jer: ”Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost su do sad već trebali napustiti njihova srca.” No pogledavši im u oči, ona u njima spazi Poštovanje i Razumijevanje.
- Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrene se i ode.
Vrijeme je prolazilo. Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primjetila je da su im djeca odrasla. Otac, već sijed, objašnjavao je nešto sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, ovaj put vidjevši u njima Povjerenje.
Nakon puno godina Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unuci odlaze od kuće, a da kraj kamina ostaje sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče: - Konačno je došao i moj trenutak! Htjede je pogledati u oči da se uvjeri da je došao njen trenutak, no starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Žena ode do groblja i sjede pored jednog groba, groba svoga supruga.
- Izgleda, da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak. Tek tada se Samoća zagleda u uplakane staricine oči, i u njima vidje po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje. I Samoća ode od starice i nikad više nije svraćala u njezin dom.
| Pregleda: | 4391 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Dok je lav spavao u šumi, Seoski miševi su plesali. Jedan od njih, neoprezan, skočio je na usnulog lava. Lav je nesretnika poklopio svojom šapom.
Ima u Evanđelju mjesta koja se čine nelagodnima, ulomaka koji se ne čitaju često, zgoda koje izgledaju nezgodnima. Oni koji su u drevna vremena kad nije bilo tiska rukom prepisivali Bibliju znali su čak i izostaviti kakvo mjesto.
Jedan od nelagodnih ulomaka je zapis Ivanova evanđelja o Isusovu izgonu trgovaca iz hrama. Isus je planuo. Dosegao uže. Spleo ga u bič. Pojurio među hramske trgovce. Ljutito prevrće stolove prodavača. Udara bičem od užeta. Otjeruje ovce i volove. Graju, dreku, povike, otpore nadvisuje glas ljutitog Nazarećanina: Ne činite od kuće oca mojega kuću trgovačku (Iv 2, 6). Ovakvog Isusa gotovo ne poznajemo. Kad bismo listali molitvenike i u njima potražili sličice kojima obilježavamo stranice, uvjeren sam da ne bismo našli ni jedne koja prikazuje ljutitog Isusa.
Za Isusa je pisano da je bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Ljutio se kao i mi. Mi redovno smatramo da je ljutnja grijeh... Ali, kad se Isus ljutio, zacijelo nije ljutnja kao takva grijeh. Koja je ljutnja grijeh? Ona koja nije razmjerna uzroku. Ili ona koja je čak bez razloga. Zbog čega se Isus Ljutio? Zbog toga što su trgovci obeščastili hram Očev. Naše ljutnje su više radi nas samih, što je netko nama učinio nažao.
Pismo nam tako govori da se ljutimo ali neka ne griješimo. Znači da naša ljutnja ne bude bezrazložna ili bezrazmjerna. I još nešto veli Sveto Pismo: Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom. Srdžba je nekako kao mana koja se morala potrošiti u danu kad je pala, nije se smjela čuvati za slijedeći dan. Srdžba je račun koji se ne prenosi na drugi dan. Kad se okrene stranica dana, ljutnja se ne prenosi. Novi dan mora početi čist. Ljutnje su kao oblaci i kao kratko nevrijeme. Dođu i prođu. Prenositi ljutnju na drugi dan znači kvariti san. Prenositi je danima iz dana u dan znači trovati život sebi i drugima.
Isus se naljutio, žestoko se razljutio. Jedanput. Bog nam ne brani da se (s razlogom) naljutimo, ali ne da se i ljutimo.
(Ivan Golub)