Joshua Bell - priča o pravim vrijednostima Novo!
0 preuzimanja
Washington, DC, metro stanica hladnog siječanjskoga jutra 2007. g. Čovjek na violini 45 minuta svira Bachovo djelo. Za to vrijeme, oko 2.000 ljudi prošlo je stanicom. Većina je išla na posao.
Tri minute nakon što je počeo svirati, uočava ga sredovječan čovjek. Usporava, zaustavlja se nekoliko sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.
Četiri minute kasnije: Violinist prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, i bez zaustavljanja, nastavlja hod.
Šest minuta kasnije: Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.
Deset minuta kasnije: Trogodišnji dječak se zaustavlja, ali ga majka odvlači. Malac zastaje da ponovno pogleda violinista, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece ponovilo je isto. Svaki roditelj, bez izuzetka, prisilio je dijete da nastavi hodati.
Četrdeset i pet minuta kasnije: Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i na kratko ga poslušalo. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali su nastavili hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno 32 dolara.
A on je bio Joshua Bell jedan od najvećih glazbenika današnjice.
I svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj 3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga rasprodao je koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena karte bila 100 dolara.
Sat vremena kasnije: Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.
Priča je istinita. Inkognito svirku Joshue Bella na stanici metroa organizirao je Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima.
Zapitajmo se: Koliko ima snobova među nama, koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaju u drugim prigodama?
Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu?
U svakodnevnom okruženju, u nepogodno vrijeme, prepoznajemo li uopće ljepotu? Zastanemo li?
Ako nemamo niti trenutak za zastati i poslušati jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...
... KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?!
autor nepoznat
| Pregleda: | 3575 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Stari je ribar drijemao pored kante pune rakova.
Probudi ga prolaznik i reče: Pazi! Rakovi će ti pobjeći!
Iskusni starac odgovori: Nema straha!
Čim se neki uspe do vrha, za nj se uhvati drugi, a za ovog treći i tako redom.
Na kraju svi opet padnu u kantu. Oni se sami pobrinu da nitko ne pobjegne.
Poznato je da iz nesreće izlazimo kad jedni drugima pomažemo.
Pa ipak, u malim i velikim stvarima pomoć tražimo iskorištavajući druge.
Bruno Ferrero
(odgoj primjerom)
Šestogodišnji Johnny vozio se s ocem kad su ih zaustavili zbog prebrze vožnje. Otac je pružio policajcu novčanicu od dvadeset dolara zajedno s vozačkom dozvolom. U redu je, sine - rekao je otac kad su nastavili vožnju - Svi to rade.
Kao osmogodišnjak bio je nazočan kad je obiteljsko vijeće, kojemu je predsjedavao ujak George, raspravljalo o najboljem načinu da smanje porez. U redu je, mali - rekao je ujak - Svi to rade. Kad je imao devet godina, mama ga je povela na njegovu prvu kazališnu predstavu. Čovjek na blagajni nije mogao naći kartu za slobodno mjesto dok mama nije pronašla dodatnih 5$ u svojoj torbici. U redu je, sine - rekla je - Svi to rade. Kad je imao 12 godina, razbio je naočale na putu do škole. Njegova teta Francine uvjerila je osiguravajući zavod da su ukradene i oni su platili 75 dolara. U redu je, dijete - rekla je - Svi to rade. S 15 godina igrao je desnog braniča u srednjoškolskom ragbijaškom timu. Trener mu je pokazao kako da zaustavi i istodobno zgrabi protivničkog igrača za majicu tako da sudac ne vidi. U redu je, mali - rekao je trener - Svi to rade. Kad je imao 16, prihvatio je svoj prvi ljetni posao u samoposluzi. Njegov je zadatak bio prezrele jagode stavljati na dno kutije, a dobre, koje se vide, na vrh. U redu je, mali - rekao je poslovođa - Svi to rade. Kao osamnaestogodišnjak, Johnny je zajedno sa svojim susjedom konkurirao za stipendiju na fakultetu. Johnny je jedva prolazio u školi. Njegov je susjed pripadao skupini od 3% najuspješnijih učenika u razredu, ali nije znao igrati desnog braniča. Johnny je dobio stipendiju. U redu je, sine - rekli su njegovi roditelji - Svi to rade. Kad je imao 19, pristupio mu je student s više godine i ponudio rješenja testa za 50$. U redu je, mali - rekao je - Svi to rade. Johnnyja su na testu uhvatili u prepisivanju i osramoćenog poslali kući. Kako si to mogao učiniti majci i meni? - rekao je otac - Tako nešto nisi mogao naučiti kod kuće. Teta i ujak bili su također strašno šokirani. Ako postoji išta što odrasli ne mogu podnijeti, to je dijete koje vara.
(J. Griffin)