Crna i bijela kutija - poučna priča o prolaznosti života Novo!
0 preuzimanja
U kineskoj provinciji živio siromašan čovjek koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju.
Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice jednu crnu, a drugu bijelu, i rekao sinu: “Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu.
Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”
Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom…
Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu i žuljeve na rukama, i zdjelu riže dnevno.
Onda su došle poplave. Rijeka se izlila, poplavila polja i oranice, nastala je glad i za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi.
Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok je spuštao ruke niz tijelo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.
Otvorio je bijelu. U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano: “Ovo će proći!”
Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im glasno, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.
Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.
Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je vlasnik malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio mu je svoje poslove i svoju kćer za ženu.
Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.
Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu. Sjetio se svoga očaja, svoje želje da umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao…
Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano: “I ovo će proći.
| Pregleda: | 1263 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Jednoga dana jedan sveučilišni profesor, kandidat za Nobelovu nagradu i poznati svjetski znanstvenik, dođe na obalu nekoga jezera. Zamoli lađara da ga u svojoj lađici provoza po jezeru.
Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su polako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade najednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadikovati:
- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.
- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrčavali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!
A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propustila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svoda obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.
- Deseticu - odgovorio je Miška suho.
- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.
- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.
- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.
- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.
- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.
- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.
- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.
(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)