Bog u kojega ne vjerujem Novo!

0 preuzimanja

Bog_Stvoritelj_MichelangeloNe vjerujem i nikada neću vjerovati:

- U Boga koji traži da ga se ljudi boje

- U Boga vrača i čarobnjaka

- U Boga koji bi sprečavao ljudski razum u njegovu traženju

- U Boga koji bi postao monopol jedne Crkve, jedne rase, kulture ili kaste

- U Boga djeda koga se može iskorištavati

- U Boga komu ne bi trebao čovjek

- U Boga suca koji sudi uvijek sa zakonikom u ruci

- U Boga samotnika

- U Boga koji se može rastumačiti filozofijom

- U Boga koji priječi čovjeku da raste, da osvaja, da se preobrazuje, da se razvija dotle da postane "gotovo kao Bog"

- U Boga koji od čovjeka, zato što vjeruje, zahtijeva da se odrekne da bude čovjek

- U Boga koji kaže "platit ćeš ti meni"

- U Boga koji se koji put kaje što je ljudima dao slobodu

- U Boga koji se zadovoljava da čovjek kleči čak i ako ne radi

- U Boga opijum za obnovu zemlje i nadu samo za budući život

- U Boga onih koji misle da ljube Boga zato što ne ljube nikoga

- U Boga komu se sviđaju oni koji uvijek govore "sve je u redu"

- U Boga koji opravdava rat

- U Boga koji daje prednost bogatima

- U Boga koji ne spasava one koji ga nisu upoznali, ali koji su ga željeli i tražili

- U Boga koji se zaručuje s politikom

- U Boga koji koji zemlju i stvari što ih čovjek voli uništava umjesto da ih preobrazi

- U Boga koji ne bi bio misterij, koji ne bi bio veći od nas

- U Boga koji bi zauvijek uništio naše tijelo mjesto da ga uskrisi

- U Boga za koga ljudi vrijede ne po onom što jesu, nego po onomu što imaju ili predstavljaju

- U Boga koji ne bi bio ljubav i koji ne bi znao pretvoriti ljubav u ono što treba

- U Boga u kog se ne bih mogao pouzdati i onda kad zakažu sve nade...

J. Arias, svećenik

Pregleda: 1962 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 30. 09. 2019.

Slični dokumenti

Sveti Franjo - Božji lakrdijaš, vitez i svetac koji se nije osvrnuo
Sveti Franjo - Božji lakrdijaš, vitez i svetac koji se nije osvrnuo

Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.

sveti-franjo-ilustracijaBiografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.

Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...

Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.

Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.

Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.

Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.

Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.

Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.

Grozdana Cvitan

tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba

Tko sam ja
Tko sam ja

tko_sam_ilustracijaJesam li ja ruka... Ako nemam ruke, opet sam ja Jesam li noga... Ako nemam noge, opet sam ja U nekoliko godina svaka se stanica u meni promijeni Tijelo je kuća moja Kad se sruši Izađem To sam ja

Zanimljivosti

U svetom gradu Jeruzalemu od kršćana različitih vjeroispovijesti najviše ima grkokatolika.

Humor

Djeca se igraju mobitelima u pješčaniku, a jedina odgojiteljica drijema na klupi. – Kako možete spavati, to su mala djeca… razbježat će se – probudi ju prolaznik. – Neće oni nigdje. Wi – Fi nam je ograničen na pješčanik.

Poslovice

Tko pobijedi strah taj je i tigru opasan protivnik. (Indijska)