Rezultati pretraživanja

"Dragi moj unučiću", govorila je baka, "ti me smatraš automatom. Dobro funkcioniram, ne koštam te ništa a dajem ti mnogo. Sad je dosta! Želim zaustaviti taj mehanizam kako bi ti shvatio da ja postojim. Ja darujem iz ljubavi, a ti?

Mislim da se isto tako ponašaš sa svima. I svog oca, majku, učitelje, prijatelje pa i samog Boga uzimaš kao automat. Vjerujem da bismo se sada trebali udružiti u sindikat i pregovarati o svojim pravima s obzirom na tebe.

Ako svi mi budemo prosvjedovali, vidjet ćeš da nećeš dugo izdržati. Svi koji te okružuju žele ti dati do znanja da i oni postoje.

Morao bi prestati smatrati sebe prekrasnim središtem onih koji te okružuju. Mi nismo u tvojoj službi niti smo automatski djelatnici. Ti pak nas niti ne primjećuješ, a govoriš da nas uvažavaš. Dosta mi je, moj dječače.

Ni Bog nije onaj koji automatski dijeli. Sretan si da i On ne prosvjeduje, da te je uvijek spreman strpljivo prihvatiti, jer si vrijedan u njegovim očima.

Dječače moj, Bog i mi očitujemo ti našu ljubav. Jesi li sposoban odgovoriti na nju?"

Yvon Cousineau "Odgojne vježbe za rad u skupinama"

Don Bosco, talijanski svetac čiji blagdan slavimo 31. siječnja, prošlog stoljeća osnovao je u Torinu sirotište i školu za djecu s ulice.

Akhilesh Kumar je čovjek koji radi u marketingu jedne tvrtke sa sjedištem u Dubaiju. Kad je zadnji put išao poslom u Indiju, napravio je nešto što je ostavilo dubok trag u njegovom srcu i srcima gladne djece koju je tamo zatekao.

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

Manje bih pričala i više slušala.

Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.

Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.

Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."

Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".

Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.

Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.

Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)

U bajoslovnoj zemlji neograničenih mogućnosti bio mnogostruki milijarder, čovjek čudak, koji je mislio da se novcem sve može. Pozvao on tako svoga graditelja, neobično sposobna čovjeka, koji je već stvorio remek-djela supermoderne tehnike.

U malom španjolskom gradiću čovjek po imenu Jorge žestoko se posvađao sa svojim mladim sinom Pacom. Slijedećeg je dana Jorge otkrio da je Pacov krevet prazan - momak je pobjegao od kuće. Prepun grižnje savjesti Jorge je preispitao svoju savjest i shvatio da mu je sin važniji od svega ostaloga.

Isuse, dođoh Ti reći,

kako me u grlu guši, od isplakanih suza kako me boli u duši.

Dođoh ti šaptat kako mi križ izrani rame i kako ga teško nosim jer je pretežak za me.

Dođoh ti se tužit u suton ovog dana, jer me odviše boli i peče ova rana.

Kleknuh da ti se jadam, al me zbuni tvoje raspelo, Žižak ti osvjetli lice, raspeto, presveto tijelo.

U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam, o Bože, što da se tužim, pa mene je pred Tobom sram.

Gle, Ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi, a Tvoje presveto tijelo stravično na križu visi.

Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje, Kako je tuga Tvoja teška i sitne boli moje.

Isuse, dođoh Ti se jadat u suton ovoga dana, al motreć Tebe, iščeznu moja rana.

Zlatko Sudac

Kad vidje seljaka gdje sadi vinograd, vrag se obradova i pomisli: "Grožđe će biti moje i opskrbljivat će čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati."

Jednom se jedna pamučna nit osjećala zaista jadno Pretanka sam da postanem konopac. Prekratka da me utkaju u pletivo. Pregruba za ukrase. Nemam boje, izgledam jadno...

Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?

Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.

(Ivan Golub)

Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko.

Uhitili su je i osudili. Prije nego su je odveli u zatvor dopustili su joj da se oprosti od svojih prijateljica. Ona uze svoju krunicu i svakoj od njih dade dio.

Dragi Bože pišem Ti pismo... jer bi htio da mi se javiš...

Neki ljudi misle da ne postojiš. Zato, ako postojiš, bolje ti je da na brzinu nešto učiniš.

Molim Te, pošalji mi ponija. Do sada te nisam ništa tražio - možeš provjeriti! Molim Te, da mi odgovoriš koja je korist od toga što sam dobar, ako to nitko ne zna? Volio bih živjeti 900 godina kao onaj tip iz Biblije! Ljudi iz susjednog stana se stalno svađaju. Trebao bi dopustiti da se samo dobri prijatelji žene! Želio bih znati kud to ljudi nestaju? Nadam se da ćeš mi to bolje objasniti od moga tate. Želio bih da mi odgovoriš tko je bolji: dječaci ili djevojčice? Znam da si ti dječak, ali budi pravedan. Želio bih znati jesi li bogat ili samo poznat. Da Te upitam: Možeš li napisati još koju priču? U crkvi stalno čitamo iste. Biblija je dobra knjiga, jesi li napisao još neku drugu? Zašto uopće moramo umrijeti kad ćemo živjeti i nakon smrti? Znaš, nisam znao da narančasta boja može postati purpurna sve dok to nisi učinio sa zalaskom sunca u srijedu. Bilo je stvarno cool!

Šuma je bila moja kuća. Tamo sam živio i brinuo se za nju. Nastojao sam je držati čistu i urednu. Jednog lijepog sunčanog dana, dok sam čistio smeće po njoj, začuh korake.

Vidim, odlaziš u crkvu. Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju...