Pričaj mi priču o Bogu Novo!
0 preuzimanja
Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko. Da bih ga umirio nije mi preostalo ništa drugo nego da mu ispričam jednu priču o Bogu. Priča se zove: "Jednom davno ljudi su zaboravili na Boga!"
Bio jednom jedan mali grad sličan tolikim drugim gradićima. Samo se u jednom razlikovao od drugih gradića: Njegovi stanovnici su bili vrlo zaboravni! Djeca su zaboravljala svoje domaće zadaće. Otpravnik vlakova zaboravljao je vlakove koji su prolazili. Otac bi zaboravio izuti cipele prije nego što bi legao u krevet.
I jednoga dana dogodilo se da su ljudi zaboravili na Boga. Vrata crkve su ostala zaključana. Zvono više nije zvonilo. Nitko se nije molio. - Zašto jučer niste došli u školu? - pita učitelj svoje đake. - Jučer je bila nedjelja - smijali su se đaci - nedjeljom imamo slobodno. - A zašto imate slobodno? - pita učitelj djecu. Djeca su se u čudu gledala, nisu znala, jer su zaboravila na Boga. Uskoro se slavio i Božić. - Zašto su na jelku postavljene svijeće i žaruljice i kuglice? - pitali su mnogi, jer ljudi su okitili božićno drvce, ali nisu znali zašto. U božićnoj noći ljudi su pjevali, plesali, galamili kao za Poklade. Nitko više nije znao razloga zašto to čini, a pogotovo nitko nije znao da je Božić tihi blagdan svijeća i svjetla. Dvojica prijatelja su se posvađala, jedan drugome su se napsovali i na kraju i potukli. Drugo jutro jedan od njih reče: - Sada više nemam prijatelja! I on je zaboravio na Boga. - Tko je nalijepio ove plakate po gradu sa slikom izgladnjelog djeteta? (bili su to prošlogodišnji plakati) - pitao je gradonačelnik grada. - Poderite plakate! Nitko se više nije sjećao da ta slika predstavlja poziv na odricanje za gladne.
Grad je bio tužan i tmuran. Ljudi su jedan drugome govorili: - Ma čini mi se da sam nešto zaboravio, ali ne znam što! Jednog dana zapuhala je jaka bura, tako jaka da je pokrenula zvono na tornju crkve. Zvono je zazvonilo. Odjednom su ljudi pogledali prema gore, a jedan od njih povika: - Pa da, zaboravili smo na Boga.
Mali Zdenko kad sam završio s pričom reče: - Grad bez Boga je ružan, tmuran, posvađan, bučan... Takav mi se grad ne sviđa! Ali znam ipak jednoga koji nije zaboravio na Boga. On često moli, ali se i svađa s prijateljima. -Znaš što bi Isus rekao za takvoga - rekoh mu. - Koliko tko uzima riječ Božju u usta nije toliko bitno, nego je daleko važnije da li netko živi onako kako to dragi Bog od nas traži!
| Pregleda: | 956 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Čekaonica je bila puna ljudi koji su čekali liječnički pregled. Stariji gospodin ustane i priđe šalteru. Uljudno reče:
Gospođo ja sam naručen za deset sati, ali uskoro će jedanaest.
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens