Šuma viđena od vuka Novo!
0 preuzimanja
Šuma je bila moja kuća. Tamo sam živio i brinuo se za nju. Nastojao sam je držati čistu i urednu. Jednog lijepog sunčanog dana, dok sam čistio smeće po njoj, začuh korake. Skočio sam u isti mah i sakrio se iza stabla, i tada ugledah jednu malu djevojčicu koja je dolazila puteljkom i nosila u ruci neki zavežljaj. Odmah sam se zabrinuo za nju jer je bila smiješno obučena, sva u crveno, sa ćelavom glavom kao da se nije dala prepoznati. Naravno da sam se zaustavio da kontrolim tko je. Zapitao sam je tko je i kamo ide. Odgovorila mi je: u kuću svoje bake i da joj nosi ručak. Izgledala mi je jako poštena osoba, ali bila je u mojoj šumi i onako čudno obučena. Tada odlučih da je naučim kako je opasno prolaziti kroz šumu bez najave i još onako čudno obučena. Pustio sam je da ode svojim putem, ali sam otrčao ispred nje u bakinu kuću. Kad sam ugledao onu simpatičnu baku, objasnio sam joj o čemu se radi i ona se složila s tim da unučici treba jedna dobra lekcija. Složila se da izađe iz kuće sve dok je ne bude zvala, ali u biti je ostala ispod kreveta.
Kad je došla djevojčica pozvao sam je u spavaću sobu, dok sam ja ležao u krevetu preobučen u baku. Djevojčica, obučena u crveno i bijelo, uđe i promrmlja nešto ne baš simpatično o mojim ušima. Pošto sam time bio povrijeđen rekoh joj da su mi uši tako velike da je bolje čujem. Želio sam biti pažljiv na ono što ona govoraše, ali ona je odmah komentirala nešto o mojim raširenim očima. Možete samo zamisliti što sam počeo osijećati prema onoj tako dražesnoj ali tako antipatičnoj djevojčici. I budući da sam shvatio da je prema meni već zauzet jasan stav i da moram podmetnuti i drugi obraz, rekao sam joj da mi velike oči pomažu da je bolje vidim. Pošto mi se nastavila i dalje rugati zaista me ranila duboko. U biti imam problema s velikim zubima. Znam da sam se morao kontrolirati, ali ipak sam skočio sa kreveta i zarežao sam da mi zubi služe da bih je lakše pojeo. Sada, budimo iskreni, ne bi ni jedan vuk pojeo djevojčicu, ali ona luda je počela trčati po kući i vikati dok sam je pokušavao umiriti. Skinuo sam sa sebe bakinu odjeću, ali bilo je još gore. Iznenada se otvoriše vrata i pojavi se lovac sa puškom u ruci. Našao sam se u sosu. Ugledah jedan prozor otvoren i kroz njega sam izletio. Baka nije nikada ispričala moju stranu priče. Kratko iza toga je počeo kružiti glas da sam ja zločest i antipatičan i svi su me počeli izbjegavati. Nikada nisam saznao ništa više o djevojčici sa onom smiješnom kapicom, ali znam jedino to da od onog događaja nisam više sretno živio.
Lief Fearn
| Pregleda: | 2996 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Na Institutu za ugrožene vrste u Južnoj Karolini u SAD-u, za vrijeme uragana Hannah koji je danima bjesnio u rujnu 2008., dva bijela tigrića ostala su bez majke.
Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam. Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost? Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja? Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke. (fra Alojz Ćubelić OP)