Rezultati pretraživanja

Ako ti je stalo do Crkve ne raspredaj odveć o njoj. I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena. Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori. Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga. Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi. Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju, koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju. Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta ili zauzimati se za najmanje. Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju. Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti. Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena. Budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje. Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom. Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj. Budi ti onaj koji će održavati Božju prisutnost, Božju malenost. Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi ti žarke i postojane vjere. Budi ti blaga i ponizna srca. Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe, nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji. U Crkvi. (Stjepan Lice)

Uhvatili su nekog lava i bacili ga u koncentracijski logor gdje je, na svoje iznenađenje, našao druge lavove koji su tamo bili godinama, neki od njih cijeli život, jer su se tamo i okotili.

Čovjek slijepac sjedio je na stepenicama pred jednom zgradom. Do nogu je stavio šešir, a ispred njega papir na kojemu je pisalo: “Slijep sam, pomozite mi, molim vas".

U kafiću na poznatoj berlinskoj aveniji Unter der Linden upoznaju se dva engleska gentlemena. Jedan je najpoznatiji hermatist tog vremena, Alistair Crowley. Njegova je slava na zalazu, ali on uporno širi zakon Teleme, slobodne volje, pozdravljajući svakoga sa "Čini kako ti je volja i to neka je jedini zakon".

Jedan je opat običavao na vrlo zoran način poučavati mlađe učenike. Tako je svakog jutra bacao kamen na jedan kip koji je predstavljao pogansko božanstvo u ruševinama obližnjeg rimskog hrama.

Osmijeh nas ništa ne košta, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je namijenjen, a ne osiromašuje onoga, koji ga poklanja. Nitko nije tako bogat, niti tako siromašan, da si ga ne bi mogao priuštiti. S njime svatko samo dobija. Osmijeh unosi sreću u dom, pozdrav je prijatelju, pomoć pri sklapanju poslova. Osmijeh je kao odmor za umornoga, putokaz izgubljenomu, sunčana zraka za žalosnoga i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ne može ga se kupiti, posuditi ili ukrast, jer ima pravu vrijednost samo kad ga se poklanja.

Svakoga dana početi iznova, u tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikih briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe.

Neki je čovjek uvijek i zbog svega plakao. Nije bilo ničega što ga ne bi moglo rasplakati. Od pregažena mrava do klaunova u cirkusu, u svemu je vidio razlog za plakanje.

Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.

(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")

Dosadi magarcu neprestano tegliti, pa stane i počne njakati: Svega mi je dosta! Ovako više ne ide. Cijeli dan nosim teret i mučim se, a to nitko ne cijeni. Dok ja radim i patim, drugi se smiju i pjevaju. Ma koliko radio, opet me tuku i rugaju mi se. Nije život samo rad i batina.

Neki je čovjek odlučio: "Želim sve upoznati i, bude li potrebno, obići ću cijeli svijet." I krenuo on na put oko svijeta. Od najpoznatijih učitelja učio je zemljopis, povijest i niz drugih znanja.

Marko pripovijeda kako je jedan gubavac doviknuo Isusu: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti, a Isus, ganut, dotakao gubavca i rekao mu: «Hoću, budi zdrav.»

Što je to Isusa ganulo? Vidio je on mnogo bolesnika, ovaj nije bio jedini koji je dozivao zdravlje. No ovaj gubavac je to učinio na poseban način. On se Isusu ne obraća riječima: «Ozdravi me», «Molim te, iscijeli me», nego riječju: «Ako hoćeš». Isus je zacijelo u toj riječi prepoznao svoju riječ, razaznao svoj nazor. Isus je naime govorio: «Ako hoćeš», on nije bio nasilan. Mladiću koji je oduševljen i raspoloživ prišao s upitom što da radi, Isus je rekao: «Ako hoćeš, idi prodaj sve, slijedi me», nije požurio da na podatljiva pleća namakne zapovjedne terete.

U pronošenju radosne vijesti čut ćeš češće «moraš», nego «ako hoćeš». Ne sumnjam da bi više ušiju bilo čulo radosnu vijest i više srdaca a nju odlučilo da je ona bila više donošena «ako hoćeš» nego kao «moraš». Poziv Isusov je sankcioniran, ali nije prisilan.

I još nešto. Oni što su se hvatali Isusu za skute i prisiljavali Učitelja da ih izliječi zadobili su zdravlje zahvaljujući svojoj upornosti. Gubavac koji je obazrivo kazivao Isusu da ga može izliječiti ako hoće, pobudio je u Isusa ganuće i zadobio ozdravljenje. Ostat će ta dva načina: nasrtljivost i otmjenost. Jedni će dobiti, kako Isus drugdje veli, zbog nasrtljivosti: «Ustat će i dat će mu jer mu dodijava.» Drugi će dobiti zbog otmjenosti i obazrivosti: «A Isus, ganut, ispruži ruku.» Marko, jedini od velike četvorice koji bilježi stanja prirode, bilježi, skupa s ostalom trojicom, Isusova duševna stanja. Veli da je Isus bio ganut. To ganuće izrekao je Isus kretnjom. Pružio je ruku. Dotakao je gubavca. Bila je to nesumnjivo smiona gesta. Taknuo je čovjeka, taknuo je čovjeka obredno nečista (gubavci su to bili), taknuo zaražena čovjeka. Ugledni Učitelj ne krije svoja osjećanja, ne zatomljuje ganuće i ne ukrućuje ruku.

Kršćani često ukrućuju ruku i gnjetu osjećaje ganuća. Grčko – rimski hladni mir, koji se uvukao kao uzor u duhovnost, sapinje srce i ruke. A ne jedanput sam se uvjerio da je siromahu dlan primaknut njegovu licu bio draži od dara s dlana. Osvjedočio sam se da ganuta ruka dira više nego riječi, i neskriveno osjećanje liječi jače nego slavna misao. Ako hoćete…

(Ivan Golub)

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.

Mladi par se doselio u ulicu. Slijedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje. Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala - pomislila je.