Rezultati pretraživanja

Da tijelo bude u formi:

1. Držat ću se tjednog dana odmora. 2. Spavat ću dovoljno dugo svake noći. 3. Radit ću svakog dana. 4. Izbjegavat ću gubiti energiju: -pretjeranim pričama, mudrovanjima i strahovima -neprestanim razmišljanjem o poslu - stresom na poslu. 5. Brinut ću se o svom zdravlju kao o daru za koji ću morati odgovarati. 6. Držat ću se pravila zdravog življenja. 7. Koristit ću godišnji odmor, što znači: - promjenu svakodnevice, - potpuno odricanje od posla na radnome mjestu u mislima i djelima, - ugodnu tjelovježbu i igru, - dnevno proučavanje nepoznatog, - dnevno bavljenje duhovnim stvarima.

Za umni rast:

1. Svake ću godine napraviti plan za poticanje umnog napretka.
2. Taj ću plan odlučno slijediti.
3. Temeljito ću proučiti jedno poglavlje iz Biblije.
4. Podrobno ću istražiti znanstveno područje vezano s mojim poslom.
5. Njegovat ću istraživački životni pristup i opažati stvari oko sebe.
6. Koristit ću se prilikama za koristan razgovor s drugim ljudima.
7. Napravit ću jednostavan plan za bilješke o pročitanim knjigama, razgovorima ili razmišljanjima.
8. Zabilježit ću ono što zahtijeva dodatno proučavanje.
9. Napisat ću nešto što zahtijeva dodatno proučavanje (članak, seminarski rad).
10. Povezat ću se s ljudima koje nazivaju pametnima.

Za duhovni rast:

1. Težit ću dugoročnim planovima za poticanje svoga duhovnog života.
2. Potrošit ću s vremena na vrijeme pola dana na razmišljanje o svom duhovnom stanju.
3. Neću nikada propuštati jutarnju molitvu.
4. Učinit ću sve za poticanje svojeg molitvenog života.
5. Isplanirat ću tihi čas s Bogom svakog dana.
6. Redovito ću proučavati Bibliju.
7. Pročitat ću s vremena na vrijeme neko duhovno štivo.
8. U crkvu ću odlaziti redovito.
9. Hrabro ću se boriti protiv grijeha svake vrste - a osobito ''malih grijeha''.
10. Suosjećat ću s bližnjima u njihovim nevoljama i pokušati im pomoći.

John R. Mott

Dok je prelazio granicu, nekog je svećenika presrela razbojnička družba. Razbojnici ga okruže, a njihov vođa reče: - Sad ćeš održati propovijed, ali takvu da bude nama po volji!

Perzijska bajka govori kako je jednog dana skitnica pronašao komad gline toliko prožet parfemom da je miris ispunio cijelu sobu.

“Što si ti”? odmah je upitao. “Dragulj iz Samarkande, ili rijetki prerušeni trn? Ili neka druga dragocjena tvorevina?"

"Dragi moj unučiću", govorila je baka, "ti me smatraš automatom. Dobro funkcioniram, ne koštam te ništa a dajem ti mnogo. Sad je dosta! Želim zaustaviti taj mehanizam kako bi ti shvatio da ja postojim. Ja darujem iz ljubavi, a ti?

Mislim da se isto tako ponašaš sa svima. I svog oca, majku, učitelje, prijatelje pa i samog Boga uzimaš kao automat. Vjerujem da bismo se sada trebali udružiti u sindikat i pregovarati o svojim pravima s obzirom na tebe.

Ako svi mi budemo prosvjedovali, vidjet ćeš da nećeš dugo izdržati. Svi koji te okružuju žele ti dati do znanja da i oni postoje.

Morao bi prestati smatrati sebe prekrasnim središtem onih koji te okružuju. Mi nismo u tvojoj službi niti smo automatski djelatnici. Ti pak nas niti ne primjećuješ, a govoriš da nas uvažavaš. Dosta mi je, moj dječače.

Ni Bog nije onaj koji automatski dijeli. Sretan si da i On ne prosvjeduje, da te je uvijek spreman strpljivo prihvatiti, jer si vrijedan u njegovim očima.

Dječače moj, Bog i mi očitujemo ti našu ljubav. Jesi li sposoban odgovoriti na nju?"

Yvon Cousineau "Odgojne vježbe za rad u skupinama"

Don Bosco, talijanski svetac čiji blagdan slavimo 31. siječnja, prošlog stoljeća osnovao je u Torinu sirotište i školu za djecu s ulice.

Akhilesh Kumar je čovjek koji radi u marketingu jedne tvrtke sa sjedištem u Dubaiju. Kad je zadnji put išao poslom u Indiju, napravio je nešto što je ostavilo dubok trag u njegovom srcu i srcima gladne djece koju je tamo zatekao.

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

Manje bih pričala i više slušala.

Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.

Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.

Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."

Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".

Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.

Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.

Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)

U bajoslovnoj zemlji neograničenih mogućnosti bio mnogostruki milijarder, čovjek čudak, koji je mislio da se novcem sve može. Pozvao on tako svoga graditelja, neobično sposobna čovjeka, koji je već stvorio remek-djela supermoderne tehnike.

U malom španjolskom gradiću čovjek po imenu Jorge žestoko se posvađao sa svojim mladim sinom Pacom. Slijedećeg je dana Jorge otkrio da je Pacov krevet prazan - momak je pobjegao od kuće. Prepun grižnje savjesti Jorge je preispitao svoju savjest i shvatio da mu je sin važniji od svega ostaloga.

Isuse, dođoh Ti reći,

kako me u grlu guši, od isplakanih suza kako me boli u duši.

Dođoh ti šaptat kako mi križ izrani rame i kako ga teško nosim jer je pretežak za me.

Dođoh ti se tužit u suton ovog dana, jer me odviše boli i peče ova rana.

Kleknuh da ti se jadam, al me zbuni tvoje raspelo, Žižak ti osvjetli lice, raspeto, presveto tijelo.

U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam, o Bože, što da se tužim, pa mene je pred Tobom sram.

Gle, Ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi, a Tvoje presveto tijelo stravično na križu visi.

Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje, Kako je tuga Tvoja teška i sitne boli moje.

Isuse, dođoh Ti se jadat u suton ovoga dana, al motreć Tebe, iščeznu moja rana.

Zlatko Sudac

Kad vidje seljaka gdje sadi vinograd, vrag se obradova i pomisli: "Grožđe će biti moje i opskrbljivat će čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati."

Jednom se jedna pamučna nit osjećala zaista jadno Pretanka sam da postanem konopac. Prekratka da me utkaju u pletivo. Pregruba za ukrase. Nemam boje, izgledam jadno...

Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?

Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.

(Ivan Golub)

Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko.

Uhitili su je i osudili. Prije nego su je odveli u zatvor dopustili su joj da se oprosti od svojih prijateljica. Ona uze svoju krunicu i svakoj od njih dade dio.