Snovi božićne noći - priča Novo!

0 preuzimanja

stare-bozicne-ilustracijeBilo je to uoči Božića. Baka je, po starom običaju, okupila oko sebe kćeri i unučiće: Toma, Fima, Mary i Maca i nekoliko prijatelja: seoskog župnika, mladog liječnika i učitelja.

Što ste nam lijepo donijeli? – pitala su djeca u zboru. – Možda torbu? – rekao je Mac. On jest bio najmanji, ali najveći sladokusac. – Meni mač?! – viknuo je s nadom Fim. On je sanjao o tome da postane slavan ratnik. – Zacijelo brod! – rekao je Tom, jer on je bio siguran da će postati kapetan broda kad odraste. – Smotuljak tkanine! Uzdahnu tetka Letty. Tetka Letty jako je voljela lijepe haljine, ali je bila vrlo siromašna i nikada ih nije mogla kupiti.

Mary, djevojka nježna i lijepa, smiješeći se, gledala je mladog liječnika. On joj je uzvraćao osmijeh. Oni nisu ništa zapitkivali, bilo im je dovoljno da budu zajedno.

Stari učitelj približio se ognjištu i prosuo na razbuktale glavnje malo nekog bijelog praška.

- Evo! – vikne on i pljesne dlanovima – donio sam vam ovo! Oblak crvenkasta dima sukne i pretvori se u pozlaćenu prašinu, prospe se cijelom sobom, i sve se najednom preobrazi.

Tom se najednom nađe na velikom brodu, koji je poskakivao na bijesnim valovima. On je junački stršio na komandnom mostu, držao u rukama kormilo i vodio brod sigurnim smjerom.

Fim se nađe usred krvava boja. Neprijatelji navalili sa svih strana, ali u Fimovim je rukama bljeskao oštar mač…

Liječnik i Mary začuše glazbu kao na svadbi, veseo smijeh i kucanje čaša. Gledali su se i opazili da su svečano odjeveni: on u crnom fraku, a ona u svadbenoj haljini s vijencem i velom.

Baka se nađe pred velikim zrcalom u zlatnom okviru. Pogleda u nj i vidje sebe mladu i lijepu, kakva je nekoć bila i kakva bi uvijek željela biti.

Tetka Letty nađe u rukama veliki paket. Odriješi vrpcu, razmota šareni papir i ugleda prekrasnu, blistavu haljinu od crvena brokata.

Mac opazi da su ormari i police od same slatke čokolade, zastori od prženog šećera, jastuci od slatke pjene.

Stari župnik osjeti hladnoću. Ogleda se i vidje vedro nebo puno zvijezda, a pred sobom osvijetljenu špilju. Shvatio je da se nalazi u Betlehemu, da je to prva Badnja večer.

Tako je došla ponoć. Zazvonila su zvona, jasnim srebrnim glasovima. Učitelj rastjera rukom dim, soba se razvedri. Sva su priviđenja nestala, svi su se prenuli iz svojih snova, ali svakome su duboko u srcu ostali sreća i mir.

Čak su i psi zadovoljno lajali na dvorištu, mahali repovima, sretni, ali nitko nikad nije doznao što su oni sanjali.

(Charles Dickens)

Pregleda: 992 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 30. 11. -0001.

Slični dokumenti

Rođenje jedinoga kralja - priča Sonje Tomić
Rođenje jedinoga kralja - priča Sonje Tomić
Starac je bio tako dugo na svijetu da se više nije sjećao ni svoga imena. Bradu i kosu vjekovima nije šišao te su ga bijeli pramenovi kao plašt pokrivali sve do gležanja. Pamtio je samo da mu je još u mladosti neko svjetlosno biće proreklo kako neće umrijeti dok ne ugleda svemoćnoga kralja svega svijeta.
- A kako ću ga prepoznati? - zabrinuto je tada upitao.
Biće se samo osmjehnulo, reklo "Srcem" i nestalo.
Čežnja da upozna svemoćnoga kralja nosila je starca kroz stoljeća. Godinama je neumorno kovao ploču od zlata, koja je predstavljala more. Potom je u nju ugrađivao modre, žute i zelene dragulje kako bi prikazao kopno. Bio je to cijeli, u njegovo doba poznati, svijet. Dragocjenu ploču naumio je darovati kralju. Sakrio ju je u dno špilje u kojoj je stanovao još od onoga susreta sa svjetlosnim bićem. Bila je to poduboka usjeklina u litici na kojoj se bjelasao gradić Betlehem. Ljeti ugodna zbog hladovitosti, zimi dobar zaklon od vjetrova, što su brijali judejskim brdinama.
Silno se obradovao starac kad je jednoga proljeća čuo od pastira za moćnoga kralja Davida, čija su stada oni napasali po livadama pod liticom. „On je ujedinio Sjever i Jug“, s divljenjem su govorili i starac se ponadao da je kucnuo čas ispunjenja njegove želje. Iz skrovišta je izvukao zlatnu zemljinu
ploču, umotao je u plašt i pošao u kraljeve dvore. Ali kad je mladom kralju položio ploču na ruke,
odjeknuo je glas:
- Ovo je onaj koji je siromahu oteo jedinu ovčicu, premda posjeduje stada.
Kralj je odbacio ploču kao da je vreli krumpir i, kriknuvši "Oprosti mi, Gospodine!", pao ničice. Ploča se odsklizala po ulaštenom podu i propala kroz nekakav otvor. žalostan zbog gubitka dragocjenoga dara starac je otišao s kraljeva dvora. O, koliko je bio sretan, ali i začuđen kad je u dnu svoje špilje otkrio ploču.
Prohujalo je nekoliko vjekova. A onda je starac, i opet od pastira, čuo za moćnoga kralja Nabukodonozora. Izvukao je iz skrovišta ploču od zlata i dragulja pa se uputio u Babilon. Kralj je bio naočita pojava i starac se poveselio da je kucnuo žuđeni čas. No čim je položio ploču na kraljeve ruke, začuo se glas: - Ovo je onaj koji je zasužnjio moj narod.
Kralj je smjesta bacio ploču i ona je kliznula niza stube. Starac ju je tražio, ali je nije našao. A kad se
vratio u svoju špilju i zavirio u skrovište, srce mu je zadrhtalo. Ploča je bila tu.
Minulo je još nekoliko vjekova dok je starac čuo od pastira kako će te zime biti gužva u gradu kad u nj navale svi rođeni Betlehemci. Jer moćni je car August zapovjedio da se popiše stanovništvo. I svatko ima poći u mjesto svoga rođenja.
Taj mora da je pravi! Ta, car je moćniji od kralja, mislio je starac pa krenuo u Rim. Ali čim je caru na ruke položio dragocjen ploču, odjeknuo je glas: - Ovo je onaj čiji će namjesnik Herod pobiti nevinu dječicu.
Kao da je žeravica car je odbacio ploču i ona se odsklizala po mramornom podu. Starac se nije
potrudio uzeti je. Bio je strašno razočaran. Vjekovima je tragao za pravim moćnikom, a našao kradljivca, potom porobljivača i na kraju ubojicu. Pokunjen vratio se u svoju špilju. Nije ni pogledao u skrovište. Bilo mu je svejedno je li ploča ondje ili nije. Osjećao se beskrajno umornim. Sklupčao se na golu tlu i usnuo.
Špiljom se odjednom razlilo rumeno svjetlo. Dolazilo je iz repa neobične zvijezde što se spustila na strop špilje, posred koje se na slamici praćakalo novorođenče. Nada nj se nadvila ljupka žena i brižan muškarac. Krupnooki vol i dugouhi magarčić ispuhivali u djetešce svoj topli dah. Trljajući još snene oči starac se pitao sanja li ili je budan. Uštipnuo se za obraz. Zaboljelo je. Znači da sam budan, zaključio je, ustao i prikučio se djetetu. Bilo je golo. Pogledalo ga je očima u kojima kao da se ogledala ona sjajna zvijezda. Sitnom šačicom dohvatilo je jedan pramičak njegove bijele brade i osmjehnulo se. Srce se starcu raširilo od miline pa stegnulo od tuge. Siromasi. Nemaju čime ni omotati to malo tijelo. Odjednom mu ploča padne na um. Zlato i dragulji. Kad bi im to dao, djetešce bi dobilo sve što treba. Ta, kralja dostojna bogata poklona ionako nije pronašao, pa što ne bi onda obdario siromaha u potrebi! Samo da se ploča vratila u skrovište, žarko je poželio pa kao kakav mladac pojurio u dno špilje. Ploča je bila ondje. Ozarena lica vratio se i položio je na male djetetove grudi. Zapucketala je pa zaiskrila pa planula i zlatnocrveni jezičci veselo su zapalucali. Nekoliko časaka vatra se žarila, a onda se ugasila. Na nježnoj djetetovoj koži ostala je samo hrpica prašine.
I starcu sine: Napokon sam našao uistinu moćnoga kralja. Ta, pred njim zemlja je običan prah!
On nebom vlada. I starac klekne pa mladoj majci poljubi rub haljine.
- Sad mogu mirno umrijeti - šapne.
Toga trena špiljom odjekne čaroban pjev. Rojevi treperavih prozirnih bića okruže starca pa ga na
krilima ponesu u zvjezdano nebo.
Sonja Tomić, MAK prosinac 2002.
 
Bizarni intervju
Bizarni intervju

KAKO JE BOG MOGAO DOPUSTITI DA SE DOGODI NEŠTO OVAKVO?

upitala je Jane Clayson Kćer Billyja Grahama, koja je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije, (u vezi tragedije u New Yorku 11. rujna 2001):

New_York_WTC"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali smo mu mi sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama,a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama ... Bibliju koja kaže, ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe, a mi smo se i s tim složili.

Kasnije je doktor Beniamino Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli "u redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i ovdje složili.

Kasnije je netko opet rekao: Dozvolimo našim kćerkama da abortiraju, ako to žele, bez da to kažemo njihovim roditeljima. I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, e da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali bez da se kaže njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. Opet smo se složili.

Tada su neki od izabranih na izborima rekli: Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli. Složivši se s njima mi smo rekli: Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.

Poslije toga netko je rekao: Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela. Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro, jer oni imaju pravo na slobodu riječi".

Zatim je industrija zabave rekla: Napravimo TV programe i filmove koji poticu blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje. Mi smo tada odgovorili: Ma to je samo zabava, nema to nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto ih ne uznemiruje ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.

Dragi Bože zašto nisi spasio malu djevojćicu ubijemu u učionici? Srdačni pozdravi, zabrinuti student. I odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdravi, BOG."

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga u besramno i kako se čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne vjerovati, ne misliti i ne činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlični u slanju tisuća igara e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, ljudi uglavnom dvaput promisle prije nego odluče sudjelovati. Teško je shvatljivo kako lascivno, sirovo, vulgarno i opsceno slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave u školi ili na radnom mjestu o Bogu uglavnom zaustavljene, ili čak zabranjene zakonom.

Bizarno je kako se netko može zapaliti za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv za vrijeme ostatka tjedna."

 

Zanimljivosti

Lijep običaj da se o mrtvima govori “samo lijepo” potječe u stvari iz straha da će se osvetiti ako se o njima govori drukčije. U drevna vremena se vjerovalo da mrtvace smeta ako se o njima govori.

Humor

Na vjenčanju. – Pristaje li mladoženja promijeniti status u oženjen? – Da. Pristaje li mlada promijeniti status veze u udata? – Da. Molim kumove da lajkaju.

Poslovice

Nema beznadnih situacija; postoje samo ljudi koji se u određenim situacijama osjećaju beznadno. (Tibetanska)