Bizarni intervju Novo!
0 preuzimanja
KAKO JE BOG MOGAO DOPUSTITI DA SE DOGODI NEŠTO OVAKVO?
upitala je Jane Clayson Kćer Billyja Grahama, koja je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije, (u vezi tragedije u New Yorku 11. rujna 2001):
"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali smo mu mi sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama,a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama ... Bibliju koja kaže, ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe, a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je doktor Beniamino Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli "u redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i ovdje složili.
Kasnije je netko opet rekao: Dozvolimo našim kćerkama da abortiraju, ako to žele, bez da to kažemo njihovim roditeljima. I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, e da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali bez da se kaže njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. Opet smo se složili.
Tada su neki od izabranih na izborima rekli: Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli. Složivši se s njima mi smo rekli: Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.
Poslije toga netko je rekao: Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela. Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro, jer oni imaju pravo na slobodu riječi".
Zatim je industrija zabave rekla: Napravimo TV programe i filmove koji poticu blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje. Mi smo tada odgovorili: Ma to je samo zabava, nema to nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto ih ne uznemiruje ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.
Dragi Bože zašto nisi spasio malu djevojćicu ubijemu u učionici? Srdačni pozdravi, zabrinuti student. I odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdravi, BOG."
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga u besramno i kako se čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne vjerovati, ne misliti i ne činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlični u slanju tisuća igara e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, ljudi uglavnom dvaput promisle prije nego odluče sudjelovati. Teško je shvatljivo kako lascivno, sirovo, vulgarno i opsceno slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave u školi ili na radnom mjestu o Bogu uglavnom zaustavljene, ili čak zabranjene zakonom.
Bizarno je kako se netko može zapaliti za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv za vrijeme ostatka tjedna."
| Pregleda: | 2087 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
ednom davno šetajući se ulicama raja primijeti Gospodin da ima ljudi koji nikako ne bi trebali biti u unutra. I uputi se On prema glavnim vratima gdje je sjedio Petar.
psiholozi predviđaju da će današnja djeca za 15 godina biti odrasli depresivci, i to najviše zbog popustljivosti i lažne liberalnosti u odgoju koji provode njihovi roditelji
Da su današnja djeca razmažena - priznaje većina roditelja. »Kad će biti razmažena, ako ne u djetinjstvu«, opravdava se jedna majka. »Zašto ne bih svom vlastitom djetetu omogućila sve što mogu«, kaže druga. »Ionako će je život kasnije lupiti po glavi«, smatra jedan otac. Međutim, upozoravaju stručnjaci, pokazuje se da popustljivi odgoj nije bezazlen!
»Prema predviđanjima, 2020. depresija će postati najčešći razlog javljanja liječniku u svijetu. Bit će to upravo zbog generacije današnje djece kojoj je sve dopušteno«, upozorava doc. dr. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Odgoj bez granica stvara djecu bez oslonca. Dijete koje može sve gubi motivaciju, nema se čemu veseliti. Također, nesposobno je uživjeti se u tuđu poziciju i niske je emotivne inteligencije, bez čega nema sretnog suživota s partnerom, kolegama, ljudima općenito...
»Današnji roditelji uče djecu da je najvažnije da oni zadovolje svoja mala načela, uče ih da se ne trebaju ni za što žrtvovati. Ali tako ih izdvajaju od drugih ljudi i osamljuju«, tvrdi psihologinja Jokić-Begić.
Žrtvovanje je potrebno u braku, roditeljstvu, na poslu. Ono nije znak slabosti nego snage. Ipak, moderni roditelji uče djecu da moraju biti probojna i neosjetljiva na potrebe drugih ljudi. U svojoj namjeri da im olakšaju život, nisu svjesni da njihova djeca tako postaju nesretna.
Ključno je pitanje kako sve to počinje i - kako to izbjeći. U kaotičnoj svakodnevici često nije lako razlučiti pravilan od pogrešnog postupka, kad djetetu stvarno moramo reći »ne«, a kad mu ipak smijemo popustiti. Tako, na primjer, u dućanu često možemo čuti majku kako govori djetetu, koje je uzelo nešto s police: »Vrati to! Moraš to vratiti. Ako budeš dobar, kupit ću ti slatkiš«.
Poruka djetetu bila je jasna i glasna: »Ako pokušaš napraviti nešto loše i zaustaviš se kad ti ja to kažem, bit ćeš nagrađen«.
Psiholozi to zovu operantna reakcija, što je pojam glasovita psihologa B. F. Skinnera, koji je ustanovio da može naučiti životinju da čini što god on želi ako nagradi to ponašanje dovoljno puta. Djeca su mala ljudska bića, ali uče na isti način, pa ako roditelj nagrađuje nepoželjno ponašanje - dijete će se upravo tako i ponašati, očekujući svoj slatkiš!
Drugo je i vrlo složeno pitanje zašto to roditelji rade.
»Čini se da je korijen roditeljske popustljivosti u tome što su djeca danas u središtu pozornosti, te u uvriježenu stajalištu da tradicionalan, autoritativan odgoj nije dobar. Počelo je još 1946. knjigom američkog pedijatra dr. Benjamina Spocka »Odgoj i njega djeteta«, koji je pisao da djeci treba pustiti da rade što žele - jer ona znaju što je najbolje za njih. U praksi to obično izgleda ovako: »Ne želiš jesti špinat? Dobro, jest ćeš nešto drugo«. Pa mališan ubrzo neće ni mrkvicu niti grašak... i jeo bi samo hamburgere i hot dog...
Ima jedna dobra stara poslovica - djecu treba gledati a ne slušati. Ona ne trebaju biti u središtu pozornosti, ni u obitelji niti u javnosti. Ali danas je tako. Sve mora biti za djecu, ali to ne znači ni da su voljena niti da ih se pravilno priprema za zrelost. Trošimo mnogo vremena brinući o svakom djetetovu hiru tako da često ne uspijemo osigurati najvažnije - ljubav i disciplinu, zaboravljenu odgojnu vještinu.
»S djecom je slično kao s pripravnicima na poslu«, tvrdi Tanja Pureta, psihologinja i direktorica tvrtke Ramiro.
»Pokazalo se da pripravnici koji odmah dobiju važne zadatke i punu odgovornost ne svladaju dobro posao. Pripravniku je potrebno vodstvo, demokracija mu ne koristi«, ističe psihologinja Pureta, povlačeći paralelu s djecom. Isto tako, kako dijete može odlučivati kad nema znanje i sposobnosti za to? Dvogodišnjak nema kognitivne sposobnosti koje bi mu omogućile da shvati roditeljska objašnjavanja. Roditelj je tu da odlučuje za njega i pomalo mu širi krug slobode, naročito kako se približava pubertet.
I unatoč tvrdnji da su »djeca kao cvijeće, da ih moramo pustiti da cvjetaju«, dijete kojem je dopušteno da vrišti dok svima oko njega ne puknu bubnjići, zahtijeva da mu roditelji budu vodiči. Isto vrijedi za djecu koja imaju nekontrolirane napadaje bijesa ili su nepristojna u javnosti. Roditelji mališana dovedu u restoran i očekuju da bi svi drugi trebali trpjeti njegovu vrisku, dovedu ga u dućan i dopuštaju mu da trči gore-dolje i da bude bezobrazan prema prodavačima.
Problem nije dijete nego roditelji. Možda ste i sami bili svjedokom situacije kad majka lovi dijete koje je neoprezno pretrčalo cestu, vrišteći: »Što je tebi, zar ne shvaćaš da te mogao pogaziti automobil«. Majka je izvan sebe. Ali poruka koju mu je poslala bila je: »Ja sam izvan sebe i ti nisi siguran«. Poruka koju nije poslala, ali koju je dijete trebalo čuti, bile bi tiho i pouzdano izgovorene riječi: »Stoj tu kraj mene.
Nataša Vlašić www.vjesnik.hr