Daleka meta - priča za razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Daleka meta - priča o životnim poteškoćama
- Učitelju, zašto postoje teškoće koje nas ometaju u postizanju cilja, udaljavaju nas od izabranog puta, pokušavaju nas primorati priznati svoju slabost? Zašto?
- To što ti zoveš teškoćama zapravo je dio tvog cilja. Prestani se boriti s tim. Uzmi to u obzir kada odabireš put. Zamisli da gađaš iz luka.
Meta je daleko i ti je ne vidiš jer je na zemlju pala gusta magla. Boriš li se s maglom? Ne, čekaš da zapuše vjetar i otjera maglu. Jer tek tada je meta vidljiva.
Ali kada vjetar preusmjerava let tvoje strijele. Boriš li se s vjetrom? Ne, jednostavno odrediš njegov smjer i podešavaš strijelu na malo drugačiji kut.
Tvoj luk je težak i krut, nemaš snage zategnuti tetivu. Boriš li se s lukom? Ne, treniraš svoje mišiće, i svaki put sve jače i jače zatežeš tetivu.
- Ali, postoje ljudi koji gađaju iz laganog i gipkog luka po vidljivom, mirnom vremenu - rekao je uvrijeđeno učenik. Zašto se samo moja strijela susreće s toliko prepreka na svom putu? Opire li se to svijet mom kretanju naprijed?
- Nikada ne gledaj na druge - nasmiješi se Učitelj. - Svako ima svoj luk, svoju metu i svoje vrijeme.
Jedni imaju za cilj pogodak u središte mete, a drugi mogućnost da nauče gađati.
Učitelj je onda utišao glas i nagnuo se prema učeniku:
- I još nešto: magla ne pada na zemlju da bi omela tvoj hitac, vjetar ne počinje da tvojoj strijeli promijeni smjer, težak luk nije napravljen da bi ti spoznao svoju slabost.
Sve to postoji samo po sebi. Ti si taj koji odlučuje da pod takvim uvjetima može precizno pogoditi metu. Zato, ili se prestani žaliti na teškoće i počni gađati, ili obuzdaj svoj ponos i izaberi lakšu metu.
Metu, koju možeš gađati iz blizine…
autor nepoznat
| Pregleda: | 842 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Mali je medvjed, sklupčan, bezvoljno ležao pred svojim brlogom. Leptirić koji je nestašno lepršao u blizini primijeti da se s njegovim prijateljem nešto čudno događa te sleti na njegov nos. - Što je? - upita ga. - Zašto si tužan? - Upravo su me protjerali iz staklarnice - potuži se medvjedić. - Jako su se naljutili što sam im sve porazbijao. A nisam htio.
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac