Medvjedić i leptirić - poučna priča

Biografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.

Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...

Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.

Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.

Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.

Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.

Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.

Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.

Grozdana Cvitan

tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba