Profesor i lađar - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Jednoga dana jedan sveučilišni profesor, kandidat za Nobelovu nagradu i poznati svjetski znanstvenik, dođe na obalu nekoga jezera. Zamoli lađara da ga u svojoj lađici provoza po jezeru. Kad su dobrano odmakli od obale, profesor počne ispitivati lađara: Poznaješ li povijest? - Ne. Četvrtina tvoga života je izgubljena. Poznaješ li astronomiju? - Ne. Izgubljene su dvije četvrtine tvoga života. Poznaješ li filozofiju? - Ne. Pa ti si izgubio tri četvrtine života! Odjednom se podiže silna oluja. Lađica se na sredini jezera zanjihala kao orahova ljuska. Vičući iz svega glasa nasuprot zaglušujućem šumu vjetra, lađar se obrati profesoru: Znate li plivati? Ne - odgovori profesor. Onda ste izgubili cijeli život! NE GUBI IZ VIDA ONO NAJBITNIJE!!!
| Pregleda: | 443 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam. Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost? Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja? Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke. (fra Alojz Ćubelić OP)
Neki je seljak kudio susjeda što gubi vrijeme odlazeći u crkvu umjesto da radi nešto korisno.
Ovaj mu odgovori: “Što bi rekao da ja ako imam sedam kuna usput nekom siromahu dam šest?”
Da siromah mora biti za hvalan zbog primljenog dara.
“A ako bi taj, umjesto da mi zahvali, tražio i sedmu kunu?” upita pobožni susjed.
“Ma, zaslužio je batine, a ne novac!”
Ali ti baš tako radiš! Bog ti je dao šest dana za rad, a sedmi za odmor i zahvaljivanje.
A ti, umjesto da ga poštuješ zbog primljenog, želiš mu ukrasti i taj sedmi dan.