Sveti Franjo - Božji lakrdijaš, vitez i svetac koji se nije osvrnuo Novo!
0 preuzimanja
Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Biografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.
Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...
Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.
Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.
Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.
Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.
Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.
Grozdana Cvitan
tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba
| Pregleda: | 1193 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
U ono vrijeme kad je svijetom vladao kralj August, a u Jeruzalemu kralj Herod u brdima Perzije u gradu Ekbatanu živio neki Artaban.
Bijaše on visok crnomanjast čovjek od četrdesetak godina. Svijetle oči, čelo sanjara i usne ratnika odavale su osjećajna čovjeka željezne volje, jednog od oni koji su uvijek nešto tražili.
Artaban je pripadao staroj svećeničkoj kasti zvjezdoznanaca zvanih poklonitelji ognja. Jednoga dana sazove on prijatelje i održi im otprilike ovakav govor: „Trojica mojih drugova zvjezdoznanaca: Gašpar, Melhior i Baltazar, i ja zajedno s njima, studirali smo stare kaldejske pločice i računali vrijeme uključujući i ovu godinu. Proučavali smo nebo i opazili novu zvijezdu, sjala je samo jednu noć i nestala. Moja braća bdiju u starom hramu Sedam nebeskih sfera u Babilonu, dok ja bdijem ovdje. Ako zvijezda ponovno zasja, za desetak dana zajedno ćemo krenuti za Jeruzalem da bismo se poklonili Obećanomu jer će se on roditi kao izraelski kralj. Nadam se da će se znak pojaviti, a ja sam sve pripremio za put. Prodao sam kuću i sva svoja dobra, a novac uložio u drago kamenje: safir, rubin i biserje koje ću odnijeti kralju na dar. Vas također pozivam da pođete sa mnom na hodočašće i na poklon novorođenomu kraljeviću.“
Nato izvuče iz pojasa tri dragulja kakva svijet još nije vidio, a koja bijaše sakrio: jedan plav poput jutarnjeg neba, drugi kao crvena sunčeva zraka na zalazu, a treći bijel poput snježnoga gorskog vrha na podnevnom suncu.
No na licima njegovih prijatelja pojavi se sumnja i nepovjerenje kao kad magla iz doline obavije najbliže brežuljke.
„To je bio obični san, Artabane“, rekao je jedan od njih. I svi su se razišli.
Artaban ostade sam. Pođe na balkon svoje raskošne vile i gle: čudesna zvijezda slala je svoje svjetlosne znakove s neba.
Džemal najbrža i najteža Artabanova dvogrba deva, osvajala je svojim dugim nogama prostranstva pustinjskog pijeska, dok je Artaban proučavao vrijeme kako bi se točno susreo s ostalim zvjezdoznancima. Prešao je obronke planine Orontes ispresijecane mnoštvom gorskih potoka. Propješačio je i Nisensku dolinu gdje je glasoviti čopor konja prignuo glavu ugledavši Džemala i u galopu otutnjao praćen oblakom prašine što su je dizala njihova kopita. Proputovao je mnogim studenim i pustim krajevima, probijao se mukotrpno gorskim lancima šiban hladnim vjetrovima, ušao je u mračni klanac slijedeći korito rijeke koja je sebi krčila put kroz stijene.
U daljini su se počeli nazirati obrisi babilonski zidina. Iznenada je u nasadu palmi začuo kako neki čovjek ležeći zaziva pomoć. Suha, poput pergamene žuta koža davala znakove smrtonosna groznice koja je ona jeseni harala u nizinama. Ledena smrt kao da ga već bijaše ščepala za vrat. Artaban se zaustavi. Uze usahloga starca u naručje opazivši njegovu sličnost sa svojim ocem, te ga ponese u obližnje svratište. Gostioničaru naloži da se za nj brine do kraja života i podari mu dragocjeni safir.
Sljedećega dana Artaban krene dalje. Podbadao je Džemala da požuri, ali ipak nije stigao na vrijeme. Trojica njegovih drugova, bojeći se da ne propuste susret s velikim Kraljem, otputovala su bez svoga druga. Perzijanac nastavi put sam.
Artaban stiže u pustu dolinu okruženu visokim stijenama obraslim brnistrom i na suncu blještavim cvjetovima. Iznenada začuje viku iz gustoga grmlja. Sjaše da vidi što je posrijedi i ugleda kako grupa vojnika vuče mladu ženu u dronjcima. Artaban poteže mač, no vojnika bijaše previše da bi ih sam napao. Djevojka ugleda blistavi zlatni krug na njegovim grudima, ote se svojim mučiteljima, pade mu do nogu i zavapi: „Smiluj mi se, spasi me! Moj je otac bio trgovac, ali je umro. Ovi su me zlikovci uhvatili i kane me prodati kao ropkinju kako bi naplatili očeve dugove. Spasi me.!“
Artaban je drhtao od bijesa, no zatim mirno gurne ruku pojas, izvadi rubin, njime podmiri dugove i tako oslobodi djevojku. Ona mu izljubi ruke a onda poput košute otrčao u goru.
U međuvremenu su Gašpar, Melhior i Baltazar stigli u štalicu u kojoj su živjeli Josip, Marija i mali Isus. Trojica svetih kraljeva pala su ničice pred djetetom i obdarila ga svojim dragocjenostima. Gašpar je donio prekrasni zlatni kalež. Melhior je preda nj položio kadionik iz kojega se vinuo miris tamjana. Baltazar ga je podario dragocjenom pomašću. Dijete je ozbiljna lica gledalo darove. Artaban se žurio što je više mogao. Kad je stigao u Betlehem, iz kuća se čuo plač i dizao plamen, a zrak je bio zagrijan kao pustinji. Uokolo su kružili vojnici s krvavim mačevima izvršavajući naredbu kralja Heroda: ubijali su dječake do dvije godine. Pored neke zapaljene kuće stajao je vojnik držači za nogu dijete okrenuto naglavce. Dijete je vrištalo i otimalo se kao da je znalo da ga vojnik kani usmrtiti. Vojnik se grohotom smijao. Djetetova majka je jecala i jaukala od boli. Artabanu se ote uzdah, uze posljednji dragi kamen koji mu je ostao – bijaše on malo veći od golubinjeg jajeta – i dade ga vojniku tražeći da ženi vrati njezino dijete. Ovaj to učini. Žena pograbi dijete, privine ga na grudi i pobježe.
Tek kasno navečer Artaban pronađe štalu gdje su Marija i Josip skrivali dijete. Josip se spremao za bijeg a Marija je držala dijete u krilu, njišući ga nježno i pjevušeći mu uspavanku.
Artaban se baci na koljena i pokloni čelom dotičući zemlju. Nije se usudio ni podići pogled, jer kralju kraljeva ne bijaše donio nikakav dar. „Gospodine, moje ruke su prazne, oprosti mi…“, prošapta.
Na kraju ipak podiže pogled misleći da dijete spava. Dijete nije spavalo. Blago se okrenulo k Artabanu. Lice mu se učas razvedrilo. Pružilo je ručice praznim kraljevim rukama i nasmiješio se.
Bruno Ferrero
Kad vidje seljaka gdje sadi vinograd, vrag se obradova i pomisli: "Grožđe će biti moje i opskrbljivat će čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati."