Rezultati pretraživanja

Uskrsna prezentacija “Tajna praznoga groba” za vjeronauk u nižim razredima osnovne škole.

Prezentacija sadrži pripovijest o Isusovu uskrsnuću i nekoliko prigodnih zadataka za vjeronauk.

Trideset pitanja vezanih uz Uskrs i uskrsno vrijeme.
Klikom na točan odgovor otvara se sljedeće pitanje.

Izradio fra Ivan Marić

O mudrosti jednostavnih ljudi u pitanjima vjere. Jedan je čovjek debatirao o “lažnom” Isusovu uskrsnuću…

Rijetko se tko posljednjih desetljeća nije našao u situaciji da pri čestitanju Božića ne zna koji pridjev upotrijebiti, čestit ili sretan. Ne želimo biti isključivi jer se posljednjih godina upotreb­ljavaju oba načina čestitanja (i sretan Božić i čestit Božić), te su time na neki način oba legi­timna, a s vremenom će se zadržati onaj koji govornicima bude bliži i razumljiviji.

Jednom su zapitali Isaca Newtona: Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovo postanu tijela svojih duša?

20.1. Tjedan je mirno prošao. Prvih večeri Nove godine moj vlasnik me redovito čitao, ali izgleda sada je opet sve zaboravio.

16.2. Danas je bilo proljetno čišćenje. Zajedno s drugim stvarima i ja sam očišćena od prašine i opet stavljena na svoje staro mjesto.

26. 3. Nakon doručka upotrijebio me moj vlasnik. Gledao je neka mjesta za uskrsnu čestitku.

8.5. Danas je naporan dan. Moj vlasnik je pošao na studijski dan o Bibliji. I morao je tražiti poglavlja i retke, ali ih većinom nije pronalazio iako već stoljećima stoje na svom mjestu.

1.7. Zajedno s odijelom sam spakirana u kovčeg. Čini mi se da se spremaju na godišnji odmor.

10. 7. Još sam uvijek u kovčegu, iako je iz njega već sve izvađeno.

20. 7. Opet sam kod kuće na starom mjestu. Prilično naporno putovanje. Ne vidim razlog, zašto sam putovala, jer nisam upotrebljavana.

10. 8. Danas me uzeo moj vlasnik. Pisao je prijatelju i tražio prikladnu rečenicu da izrazi sućut prilikom smrti njegova oca.

30. 8. Danas je moj vlasnik ponovno očistio prašinu.

(opravdanja za nedolazak na sv. Misu)

1. Kao dijete silili su me da se perem

2. Ljudi koji se peru licemjeri su - oni misle da su čistiji od svih drugih ljudi

3. Ima toliko vrsta sapuna pa se ne mogu odlučiti koji je najbolji

4. Nekad sam se prao, ali dosadilo mi je pa sam prestao

5. Perem se samo u posebnim prilikama, npr. na Božić ili Uskrs

6. Nijedan od mojih prijatelja se ne pere

8. Počet ću se prati kad budem stariji i prljaviji

8. Nemam vremena

9. U kupaonici zimi nikad nije dovoljno toplo, niti ljeti dovoljno svježe

10. Proizvođači sapuna idu samo za tim da vam uzmu novce

Jednom se jedna pamučna nit osjećala zaista jadno Pretanka sam da postanem konopac. Prekratka da me utkaju u pletivo. Pregruba za ukrase. Nemam boje, izgledam jadno...

Jednoga dana, Dobri Bog održa ispred legija anđela, arkanđela, kerubina i serafa ovakav govor: "Rekao sam ljudima: Ljubite jedni druge, a oni umjesto da poslušaju ističu razlike jedni između drugih. Stižu pritužbe kako se međusobno mrze jer nemaju istu boju kože. Odlučio sam im dati jednu dobru lekciju. Naređujem da dana 25. rujna 2006. svi živući ljudi imaju istu boju kože - boju zelene jabuke, boju nade. K tome, naređujem da svi postanu potpuno jednaki, kao da su svi blizanci. Tako svaki novorođeni sličit će ostalim novorođenima, tridesetpetogodišnja žena biti će potpuno jednaka svim tridesetpetogodišnjim ženama svijeta. Neka tako bude."

"Aleluja! Aleluja!, pjevahu anđeli i arkanđeli i kerubi i serafi, slaveći Boga koji je konačno odlučio izjednačiti ovaj turobni svijet.

Ja sam drugi i drugi je ja

Dvadeset i petog rujna 2006 godine u zoru profesor O'Neil, dobitnik Nobelove nagrade za biologiju, probudio se i ustao iz kreveta. Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, slučajno je pogledao svoj odraz i zinuo iznenađen. Odraz u ogledalu ne bijaše njegov, nego nekog čovjeka jabuko-zelene boje, koji nije imao njegov stas, ni njegovu kosu, ni njegov nos, ni njegova usta... Profesor O'Neil dugim je koracima otrčao u kupatilo, nasapunao se i dugo ispirao sapunicu toplom vodom, trljajući najsnažnije što je mogao svoju kožu, ali ona je i dalje bila zelena, zelena poput jabuke zelene. "Ovo je noćna mora, samo jedan ružan san" promrmljao je sebi u bradu. Slijedilo je novo iznenađenje: njegov glas, njegov lijepi duboki glas na koji je bio tako ponosan, više nije bio "njegov" glas. Počeo je trčati po kući dozivajući svoju suprugu: Ana, Ana. Vidio ju je. Ali to nije bila Ana, njegova Ana, nego neka nepoznata žena. Žena jabuko-zelene kože.

Srušio se na stolicu. U tom trenutku čulo se zvona na ulaznim vratima. Čuo je glas koji govori: "To sam ja, profesore, vaš Simuawa!" O'Neil ne prepozna glas svoga susjeda Japanca. A kad je otvorio vrata, i ušao unutra... bili su isti. Samo njegovo zelenilo bijaše za nijansu svjetlije jer je bio oko pet godina mlađi. Dva čovjeka se pogledaše na trenutak i zatim prasnuše u smijeh do suza.

Slične scene događale su se po čitavom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi i žena gledahu se u ogledalima, nazivahu TV, radio, bolnice, vatrogasce. Ali nitko nije odgovarao. Svi su bili zaokupljleni problemom kako riješiti novu nevjerojatnu situaciju: ja sam drugi i drugi je ja. Sada više nisu imali identitet. Zabrinutost i panika među ljudima zahvatila je sve, do vlada. Predsjednik SAD-a i jedan drugi poznati svjetski državnik razgovarali su specijalnim telefonom: "Reci nešto, Predsjedniče" rekao je ovaj "promijenio si glas". "Ti također, kako čujem" - odgovorio je drugi. Kada su se vidjeli u večernjem programu na televiziji otkrivli su da su njih dvojica potpuno jednaki i jabuko-zeleni. Novinar je rekao kako državnici čine sve da otkriju što se dogodilo i to poprave.

U 4.45 putnike jednog egipatkog aviona koji je letio za Atenu otela su 4 "zračna gusara". Naoružani bombama i pištoljima tražili su oslobođenje jednog Palestinca zatočenog u izraelskom zatvoru. Jedan od njih pokupio je putnicima putovnice dok je drugi govorio: "Ako zatvorenik ne bude odmah oslobođen, ubijat ćemo svakoga sata po jednog putnika. Prvo Izraelce, zatim Amerikance, Engleze i tako dalje... Ali u jednom trenutku, prije nego je sat vremena prošao svi putnici postali su jednaki - zeleni. Prema fotografijama na putovnicama nije se nikoga moglo razaznati. Bijesan, jedan od terorista zaurlao je: "Izraelci, ustanite!" Naravno, nitko nije ustao. Iskoristili su trenutak zbunjenosti otmičara i zajedničkim naporom ih razoružali a njima je preostalo samo plakati od bijesa.

Na sjeveru Afrike sve se izokrenulo. Crne sobarice i sobari potrudili su se da "nestanu" putovnice i osobne karte njihovih bogatih bijelih gostiju. Poslije pola sata nitko više nije znao tko je bio crn a tko bijel. Restorani rezervirani za bijelce bili su puni jabukozelenih posjetitelja, i oni rezervirani za crnce također.

Jedan "ne znam što" mali mali

Slijedećih dana stvari su se pogoršale. U Napulju su pedesetorica igrača dokazivali da se zovu Ronaldo i tražili povećanje prihoda od vlastitog nogometnog kluba.

Na TV je stiglo dvije stotine mladih jabukozelenih koji su vikali: "Pustite me da prođem. Ja sam Pippo Baudo!" Izgurali su sve van zajedno s pravim Pipom Baudom.

Čitavo jutro kilometri ljudi utrkivali su se za fotelju Predsjednika republike vičući: "Upravo sam stigao!"

U školi na periferiji, u 7b bila je prava kriza. Lilijan Melli, koja je bila najljepša u razredu, nije imala dovoljno suza da isplače tugu kad je otkrila da je ista, baš jednaka drugim djevojkama u razredu. Giorgio Lotti, sportaš, htio je šakama dokazati tko je najsnažniji u školi.

Svaki način dokazivanja identiteta bio je bezuspješan. Osobni dokumenti, potpis, otisci prstiju nisu koristili ničemu. Mnogi su živjeli u strahu. Nije se moglo znati tko pripada nekoj naciji a tko drugoj. Vojnici su prestali ratovati jer nisu znali tko je neprijatelj a tko ne. Svi su ljutito gledali jedni druge. Svi su sumnjali jedni u druge. Uprkos Papinoj opomeni: "Svi ste braća, ljubite se kao braća!", činilo se da se svijet vraća u stadij divljaštva.

Profesor O'Neil sjećao se da je najbolji biolog na planeti. Sazvao je sve svoje kolege, sve živuće dobitnike Nobelove nagrade, najveće znanstvenike Zemlje. Započelo je razdoblje intenzivnih proučavanja: fizičari, kemičari, astronomi, kirurzi plastičari, sociolozi, etnolozi i studenti drugih grana mjerili su, vagali, analizirali najpreciznijim instrumentima fantastične promjene na ljudima. Došli su do zaključka da sve što su proučili ne vrijedi ništa. Fenomen zelena jabuka bio je tajna prevellika za njih. Jedn "ne znam što" uvukao se u njihovo srce.

Bio je jedan mali "ne znam što", ali strašan za ljudsku vrstu i Dobri Bog ga je prekinuo. Odlučio je da na Zemlji opet bude sve kao prije.

Bijaše to novo rođenje za njih. Sretni kao da su uskrsnuli ljudi i žene prepričavali su istine koje su zaboravili. Na primjer, svaki čovjek je različit i jedinstven i neprocjenjiv. I još, u svem redu postojanja je ljepše nego oblaci na nebu ili pjev ptice ljudsko biće. Kako bijahu lijepi sada Europljani plavi, Indijci boje kave, očiju svijetlih, zelenih, plavih, Irci crvenokosi, Arapi sa crnim brkovima, kako elegantni bijahu afrički bogataši, kako bijahu lijepe japanke dubokih pogleda... "Dobro došle razlike! Dobro došli stranci! Ne bojim vas se..." Na Planeti ljudi se ljubljahu. Svi osjećaju bogatstvo razlika i sličnosti kao cvijeće na livadi u proljeće. I prestadoše ratovi jer su prekinuti svi fanatizmi rasni, politički, ideološki, vjerski...

Problemi nisu prestali, ali se za svaki tražilo mirno rješenje.

"Alejuja! Aleluja!" pjevahu anđeli, arkanđeli, kerubi i serafi.

Naravno, ovo je jedna izmišljena priča. Ali...ako se sutra probudimo svi isti s kožom boje zelene jabuke?"

Za mene, Euharistija je glavni razlog što sam katolkinja. Postoji mnogo drugih razloga, jer vjerujem u sve ono što naučava sveta Majka Crkva bez ikakvog pridržanja. Ali, Euharistija je bila ono što me vratilo nazad u krilo Katoličke crkve nakon 18 godina izbivanja.

Rođena sam od katoličkih roditelja i krštena kad sam imala pet dana. Kada sam to saznala bila sam potrešena, jer je to za mene značilo da sam bila bez Duha Svetoga samo četiri dana moga života ovdje na zemlji. Pohađala sam katoličku školu i išla na Misu svake nedjelje i svetkovine, sve dok nisam dobila svoje prvo dijete. Nakon toga, Misa je bila sporadična i ne kao prioritet, budući da sam bila «prezauzeta», te je bilo «preteško» nositi malenu djecu u Crkvu. Bila sam vrlo mlada i nisam shvaćala što napuštam ... što propuštam. Troje djece i kasniji razvod, u mome životu nije bilo mjesta za Boga. Bila sam toliko zauzeta oko podizanja djece, posla, pospremanja kuće i vođenja rasporeda (za gosp. Righta) da nikad nisam razmišljala o uključivanju Boga u taj život. Sigurno je da sam još imala vjere i da sam se molila svaku večer prije spavanja; ako možete zamisliti izgovaranje Gospodnje molitve poput brzog vlaka. Moglo se pričinjati kako sam ja odustala od Boga, ali Bog nije odustao od mene.

On je postavio dvoje pobožnih kršćana nekatolika na moj put, susjeda koji mi je postao vrlo drag prijatelj, i drugog čudesnog, vjerom ispunjenog pentakostalca, čovjeka koji se na poslu nalazio u uredu do moga. Među ovih dvoje prekrasnih ljudi, počela sam slušati mnogo o Isusovoj ljubavi i moj je interes rastao. Počela sam Ga tražiti. Mislila sam da nisam dovoljno naučila u Katoličkoj crkvi i da je krivica bila na Crkvi. Nisam bila u pravu. Otkrila sam kasnije da Katolička crkva naučava sve ono o čemu su moji prijatelji govorili... i još nešto VIŠE! Ali putovanje prema toj istini je dugo trajalo. Išla sam u «kupovinu Crkve» dugo vremena, pokušavajući s različitim denominacijama, nestrpljivo pokušavajući utažiti ovu novu glad za duhovnim. Čitala sam Sv. Pismo i upijala svaku riječ poput spužve. Ali tražila sam više. Nikad se nisam osjećala potpuno zadovoljnom.

Bilo je to na službi u Kristovoj crkvi (jedna od denominacija – op. prev.) kada sam otkrila što mi nedostaje. Moja su djeca provodila vikend kod oca, tako da sam na službu išla sama. Uistinu sam uživala u propovijedima, jer mi nikad nije moglo biti dovoljno slušati o Kristovoj ljubavi. Ali kada je došlo vrijeme za pričest, tada sam shvatila da nešto nije potpuno u redu. Nakon pričesti i malenih čaša s vinom koje su unaokolo kružile, čekala sam dok ne dođe vrijeme za jesti i piti. Jednom se dogodilo, da sam sudjelovala na pričesti i popila iz male čaše s dužnim poštovanjem kao što sam to prije činila u Katoličkoj crkvi. Mislila sam da je pričest jednaka u svakoj crkvi. I zbio se trenutak kada sam SPOZNALA u svome srcu i duši da tu nema Stvarne Prisutnosti Isusa Krista. Iako ja zapravo nisam shvaćala Stvarnu Prisutnost u to vrijeme, nekako sam spoznala da je postojala razlika između ove pričesti i katoličke euharistijske Pričesti. Kako sam to spoznala? Isus obećava da ćemo naći ako budemo tražili. Ja sam tražila, potpuno, i s otvorenim srcem; i znam da mi je Duh Sveti otkrio toga dana što trebam činiti. Bio je to posljednji put da sam išla na neku nekatoličku službu.

Počela sam ponovno ići na Misu, ali nisam primala Euharistiju jer sam znala da sam u stanju smrtnog grijeha, te da je primanje Euharistije u tom stanju svetogrđe. Bližio se Uskrs i održavala se pokornička služba u obližnjoj Crkvi. Otišla sam i ispovijedila grijehe stare više od 20 godina tako da sam mogla primiti Euharistiju slijedeće nedjelje, Uskrsa. Sigurno, bilo je teško tamo sjediti i pričati o svim opačinama i grešnim stvarima koje sam učinila u mome životu. Ali ništa od toga nije bilo Bogu novo. On je bio tamo kada sam počinjala te grozote. I kada sam čula riječi «Ja te odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga», znala sam bez sumnje da mi je oprošteno. Koliko sam puta u prošlosti morala razmišljati o grijesima, iako sam ih ispovjedila Bogu? Neprestano sam tražila oproštenje, ispovijedajući Mu toliko puta iste grijehe zato što nisam «osjećala» da mi je oprošteno. Nisam dobila milosti koje dolaze kroz sakrament, koji stvarno otpušta grijehe prošlosti i stvarno daje osjećaj da ti je oprošteno. Sa sakramentom ispovijedi, u mojoj glavi nije bilo sumnji.

Koju radost sam osjetila kada sam otišla sljedeće nedjelje, Uskrsne nedjelje, i primila našega Gospodina Isusa Krista – Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo! I počela sam čeznuti za Euharistijom! Kako netko može toliko nešto tražiti što je samo simbol? Vjerujem da je s Bogom sve moguće, i kao što je Isus mogao pretvoriti vodu u vino na svadbi u Kani, isto tako je On mogao pretvoriti vino u svoju krv na Posljednjoj večeri. Od vode do vina, do krvi. I ja vjerujem da je On mogao pretvoriti kruh u svoje tijelo i da to nastavlja činiti na svakoj Misi. Vjerujem da je Euharistija ispunjenje Isusova obećanja jer: «Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.» (Mt 28, 20). Ne mogu primjereno opisati milosti koje osjećam nakon primanja takovog božanskog dara. Isusovo pravo Tijelo i Krv pomiješano s mojim. Njegova duša i božanstvo, On sam ujedinjen s mojom siromašnom dušom. Isus, nepodijeljen, pravi svoj dom u mome srcu! Ja čeznem za Euharistijom!

Postoje trenuci na Misi kada me preplavi osjećaj nestrpljivosti, jer očekujem od Njega mnogo, ali si moram prizvati u pamet da budem strpljiva, da je svaki dio ove Božanske liturgije važan i svaki dio vodi prema našoj Posljednjoj večeri. Čula sam od mnogih kako je Misa dosadna. Na isti način sam razmišljala i ja. Prije otkrića Euharistije, običavala sam promatrati Misu kao različite dijelove – «dio s ustajanjem, dio kada se sjedne, dio kada se kratko ustane, dio s kratkim sjedenjem, dio s DUGIM klečanjem, Pričest, onda ... izlazimo na vrata»! Bilo bi zabavno da to nije bila istina. S mojim novim očima, ušima, srcem i dušom, upijam svaku riječ izrečenu na Misi i molim svaku molitvu srcem i dušom. Osjećam se kao da sam u raju kada sam na misi. A prema knjizi Scotta Hahna «Jaganjčeva večera», ja JESAM u raju! Misa nije ono što želiš iznijeti iz nje, nego prije ono što unosiš u nju. Kada predam sve svoje na Misi, primam mnogo više nego što sam dala, a milosti koje primim traju tijekom čitavog dana i tjedna.

Mogu ići na bilo koju Misu, bilo gdje u svijetu, i čak ako je jezik različit, ja opet mogu sudjelovati na liturgiji zato jer je znam potpuno, i još važnije, mogu primiti Euharistiju – bilo gdje u svijetu! Mogu recitirati molitve na vlastitom jeziku dok ih vjernici recitiraju na svome. Mogu sa sobom nositi dnevna čitanja iz Biblije ... isti tekstovi Sv. Pisma naviještaju se svim katolicima svakog dana. Kad bi svaki katolik išao svaki dan na Misu ili čitao i meditirao o ovim unaprijed odabranim tekstovima Sv. Pisma svaki dan, više od MILIJARDE ljudi širom svijeta razmišljalo bi o istom svetopisamskom tekstu, o simim djelovima Biblije. Za mene, to je razlog što biti katolikom (univerzalnim) znači biti isto svuda naokolo ... svaki učenik biva poučavan istu stvar iz dana u dan, temeljenu na Sv. Pismu.

Nitko nas ne može natjerati da idemo na Misu svake nedjelje, jer je to naša slobodna volja hoćemo li izabrati da to činimo: ali u Katoličkoj crkvi je grijeh ne ići na Misu nedjeljom i svetkovinama bez opravdanog razloga. Zašto? To je prekršaj protiv treće Božje zapovijedi, «Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji». Kada izaberemo da spavamo ili samo preskočimo Misu to je odabir da vršimo našu vlastitu volju, ne Božju. To je čin sebičnosti ... «Želim raditi ono što ja želim i neću dati ni sata svoga tjedna Bogu». Uvjerena sam da je Katolička crkva postavila ovu zapovijed zato što nas Crkva mnogo voli, znajući vrlo dobro koliko mi trebamo da bi bili duhovno nahranjeni. Ako prestanemo ići nedjeljom na Misu, mi prespavamo, mi ispustimo, mi izgubimo milost; i praznina se između Boga i nas povećava svakog sljedećeg tjedna kada propustimo Misu. Što više idemo na Misu, više milosti primamo, postajemo duhovno nahranjeniji, postajemo svetiji. Katolička crkva se brine oko naših duša i radi na tome da nas očuva u stanju milosti. U ovome vidim ljubav, ne nasilje.

Također sam puno puta čula, «Nikad nisam ništa naučila na Misi». Na svakoj Misi imaju barem tri čitanja iz Sv. Pisma, te propovijed. Zadržavala sam se na svakoj riječi i, pozorno slušajući, naučila mnogo. Također, postoji mnogo knjiga o katoličkoj vjeri i njezinom naučavanju. Vjerujem kako ih sve nitko ne bi mogao pročitati tijekom čitavog života. Moramo preuzeti inicijativu da učimo od nas samih. Nažalost, mnogi katolici promatraju sakrament Sv. Potvrde kao «diplomu», i ja nastojim ispraviti ovu krivu ideju kada poučavam studente o Potvrdi. Na nama je da više učimo kroz čitanja, molitvu i meditaciju. Imamo Sv. Pismo, Katekizam Katoličke crkve, svetačka djela, rane Crkvene oce, crkvene naučitelje. Na nama je da nastavimo poučavati nas same o katoličkoj vjeri preko Potvrde i Mise. Moj vodeći citat Pape Ivana Pavla II. jest: «Kršćani su UVIJEK u formi.»

Sigurna sam kako postoji mnogo toga o čemu mogu govoriti, i dodati ovim mojim razmišljanjima. Molim za vas da pronađete ljepotu bogatstva vjere koju sam ja našla. Nikad više neću ostaviti Crkvu, niti ću se odvojiti od predragocjenog dara našega Gospodina Isusa Krista, kojeg nam je dao ... svoje Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo u Svetoj Euharistiji. Bog vas blagoslovio i dao vam svoj mir. CTherese Benoit

1 Kor 10, 16-17 «Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim?

Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi dionici jednoga kruha.»

C. Therese Benoit s engleskog preveo fr. Dominik Ivan Ćelić OP - Veritas

Na Sveučilištu u Chicagu svake se godine organizira izlet na kojem se debatira o vjeri. Jedne su godine pozvali dr. Paula Tillicha i on je dva i pol sata "dokazivao" da je Isusovo uskrsnuće lažno.

1. Svaka osoba ima svoju budućnost, to je pogled kojim Bog vidi tu osobu.
2. Ne sudi i ne cijeni čovjeka samo po njegovoj prošlosti.
3. Opraštaj drugome jer je i tebi mnogo oprošteno.
4. Kada si prvi svjedok uskrsnuća, onda uskrsnu radost lako prenosiš drugima.
5. Nikada ne znaš što Bog može napraviti od tebe ako mu se potpuno ne predaš.
6. Kad slijediš stope drugih svetaca, sve ti je lakše.
7. Budućnost i prošlost su dva različita svijeta koji igraju važnu ulogu u našoj sadašnjosti.
8. Čak i kad bježiš od Boga, On se opet približava tebi.
9. Ljubav briše sve pogreške.
10. Kada pokažeš da ti je do nekoga stalo, tada ne mijenjaš samo svoju već i zajedničku budućnost.

tekst preuzet sa: www.dekanat.losinj.hr