Rezultati pretraživanja

RIZIK JE SMIJATI SE - DA NAS NE SMATRAJU LUDIM .

RIZIK JE PLAKATI - DA NAS NE SMATRAJU SENTIMENTALNIM. RIZIK JE TRAŽITI POMOĆ - DA NE POKAŽEMO SVOJE PRAVO JA. RIZIK JE POKAZATI SVOJE SNOVE I IDEJE - DA IH NE IZGUBIMO. RIZIK JE LJUBAV - DA NAM NE BUDE UZVRAĆENA. RIZIK JE ŽIVJETI - DA UMREMO. RIZIK JE NADATI SE - DA NE IZGUBIMO NADU. RIZIK JE POKUŠATI - DA NE DOŽIVIMO NEUSPJEH. RISKIRATI MORAMO JER NAJVEĆI JE RIZIK U ŽIVOTU NE RISKIRATI. ČOVJEK KOJI NE RISKIRA NE NAPRAVI NIŠTA, NEMA NIŠTA I NIJE NIŠTA. LAGANO IZBJEGNE TRPLJENJE I ŽALOST, NE MOŽE SE UČITI, OSJEĆATI, MIJENJATI SE, RASTI, LJUBITI... ŽIVJETI. UKLOPLJEN U UVJERENJA ROB JE BEZ SLOBODE. SAMO ČOVJEK KOJI RISKIRA SLOBODAN JE.

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu: “Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”

Svako vrijeme donosi svoje, a kod mene i svoga pisca. U posljednje vrijeme, u slobodno vrijeme, „aktivno se družim“ s jednim od najpoznatijih argentinskih pisaca, Jorgem Luisom Borgesom.

U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.

Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.

Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.

Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?

Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"

Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.

Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.

Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.

A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.

O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.

To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.

Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.

nepoznati autor

Engleski kralj Karlo IV. jednom je posjetio neku visoku školu u Londonu. Upravitelj škole, gospodin Busbee, upravo je u razredu držao predavanje o pjesmi "Oblak" Williama Wordswortha. O prekrasnoj pjesmi, koja zanosi čitatelja i slušatelja do ekstaze.

Katolički misionar u Japanu molio je brevijar vozeći se u vlaku. Iz knjige mu ispade sličica Majke Božje. 

Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za sreću od upravo ovog trenutka.

Tvoj život uvijek će biti ispunjen teškoćama. Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš da uprkos svemu budeš sretan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vrijeme s njim... i zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.

Zato, prestani čekati

da otplatiš auto;

da kupiš novu kuću; da ti dijeca odu od kuće; da nastaviš studij; da završiš studij; da izgubiš 10 kg; da dobiješ 10 kg; da se oženiš (udaš); da se razvedeš; da dobiješ djecu; da odeš u mirovinu; da dođe ljeto; da dođe proljeće; da dođe zima; da dođe jesen; da umreš.

NEMA BOLJEG TRENUTKA ZA SREĆU OD OVOGA. SREĆA JE PUT, A NE CILJ!

U jednoj trgovini starinama nalazila se na vrhu police zaboravljena škrinja. Godinama je stajala tamo, sve dok je jednoga dana, prilikom čišćenja, nisu pronašli. Ni sam vlasnik trgovine nije se sjećao da ju je ikad vidio. Kad su je očistili od prašine, vidješe da na poklopcu piše „Škrinjica želja“.

Dogodilo se to u nekom planinskom mjestu. Živio tamo čovjek koji je gajio posebnu pobožnost prema Majci Božjoj. Zato je Njezinu sliku stavio na istaknuto mjesto u kući.

Kako izgleda vjera u ranoj mladosti od 13. do 18. godine života? Svećenici se čude kad nedjeljom primijete da u crkvi više nema onih četa prvopričesnika i krizmanika, ima ih samo sasvim neznatan broj. Što je uzrok tomu?

- Djeca u osnovnoj školi ne znaju svoj unutarnji život ni za unutarnji život drugih, ne znaju za svoje nagone i motive svoga ponašanja. Njih zanimaju samo izvanjske činjenice a ne unutarnji pokretači tih činjenica koji su njima nepoznati. Ali već u 13. godini života s nastupom puberteta događaju se i u tijelu i u osjećajnom životu mladih ljudi velike promjene. Tada počinju primjećivati svoj unutarnji svijet i zanimati se za misli i osjećaje drugih ljudi, javljaju se prve veze, dugi razgovori, prijateljstva i ljubavi. Sada sve to postaje toliko zanimljivo da se Bog potiskuje u pozadinu. Ali ima još nešto veoma važno. U to doba mladi traže neki ideal koji bi nasljedovali. Mogu to biti i roditelji, učitelji, ali i oni koje mediji i ulica veličaju. Nažalost, mogu to biti i kriminalci, narkomani, revolucionari. Da bi ga se upropastilo, često je dovoljno reći mladom čovjeku: "Ako si pravi dečko, učini to i to, ili probaj to i to." Sada se pitamo: gdje su oni koji proživljavaju svoju vjeru tako da bi mladimo mogli biti privlačni? Što mladi nalaze kod svojih djedova i baka, kod svojih roditelja? Vrlo često vjeru bez idealizma i oduševljenja, vjeru punu straha i mnogih obveza. Može se dogoditi i to da ideal mladih, neki učitelj ili sportaš, čak znanstvenik, ne drži ništa do vjere, pa onda nije nikakvo čudo da će je zanemariti i oni koji u njima vide svoj ideal za nasljedovanje.

Vjera se pali od vjere a vjeru može upalili onaj čija je vjera živa i zrela.

preuzeto sa sv_juraj.com

Priča jedan američki profesor: "Ja sam biolog. Svakoga dana proučavam čudesa života od najsitnije biljčice do najvećih životinja i čovjeka. Uvijek iznova divim se tajnama stvaranja."

Čovjek koji je redovito išao u crkvu napisao je novinski članak u kojem se požalio da nema smisla ići u crkvu svake nedjelje. Išao sam u crkvu 30 godina, i u tom vremenu čuo sam oko 3 000 propovijedi. No, skoro da se mogu zakleti: ne sjećam se nijedne.

Pa što ako sam sanjar I zamišljam svijet boljim no što jest, Idealima je sudbina da tonu i uzdižu se.

Marina Ugrin

Sanjao sam da imam intervju s Gospodinom. - A tako, ti bi me htio intervjuirati?, reče Gospodin. - Ako imaš vremena?- rekoh. On se nasmiješi: Moje je vrijeme vječnost. Što si me namjeravao pitati? Što Te najviše iznenađuje kod ljudi?

Jedan stari poljoprivrednik se preko brda probijao nekoliko kilometara po dubokom snijegu do kapelice da bi sudjelovao na nedjeljnoj misi. Osim njega i svećenika, nitko se nije pojavio.