Optimisti danas Novo!
0 preuzimanja
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor
| Pregleda: | 2438 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh: - Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam. - Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba. - Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo. - Kao na primjer - upita On. - Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da… - Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena. Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze. Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti "Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti." Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta. U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača. Upravo tada sam čula da me netko zove. - Gospodine, jesi li to Ti? - Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o… Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga: - Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati. Gospodin me prekide u mom ludom govoru: - Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja. Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh: - Gospodine, pošalji me, ići ću!
(izvor nepoznat)
Dvojica hodočasnika penjala su se neprohodnim putem šibani hladnim vjetrom. Spremala se snježna oluja. Udari vjetra s ledenih grebena fijukali su kroz pukotine stijena.