Rezultati pretraživanja

- Crkva je njiva za radnike, a ne hladovina za ljenčine.

- U pravu je onaj koji ne ide u crkvu zbog licemjera. Još jedan u njoj - bilo bi previše.

- Dobar Božji sluga izgradi dobru crkvu, dobra crkva izgradi dobrog slugu Božjeg.

- Mnogi imaju posla sa crkvom samo tri puta u životu: kada se rode, kad se žene i kada umru.

- Ljudi ne idu u crkvu ne zato što žive daleko od nje, već zato što žive daleko od Boga.

- Bog je stavio crkvu u svijet a đavao svijet u crkvu.

- Neki dolaze u crkvu samo da bi vidjeli tko dolazi, a tko ne.

- Crkva je bolnica za grješnike, a ne muzej za svece.

- Crkva nije frižider za čuvanje od kvara svoje pobožnosti.

- Nitko nije toliko loš da ne bi smio biti u crkvi, niti toliko dobar da bi bio izvan nje.

- pripovijest iz davnih vremena

Kad su Al-Kavarzima, oca algebre, pitali kako bi ocijenio čovjeka odgovorio je:

- ako je čovijek pošten i moralan, to je = 1

Da ne bi izgovarao previše ludosti, Bog je čovjeku dao deset prstiju i na svakome od njih po jedan mudar savjet

Prvi tvoja riječ neka dube DOBRA.

Drugi tvoja riječ neka bude ISTINITA.

Treći tvoja riječ neka bute PRAVEDNA.

Četvrti tvoja riječ neka bude VELIKODUŠNA.

Peti tvoja riječ neka bude HRABRA.

Šesti tvoja riječ neka bude NJEŽNA.

Sedmi tvoja riječ neka bude UTJEŠNA.

Osmi tvoja riječ neka bude ULJUDNA.

Deveti tvoja riječ neka bude PUNA POŠTOVANJA.

Deseti tvoja riječ neka bude MUDRA.

I ONDA - Z A Š U T I !

Potužio se jedan mladić svećeniku da se nikako ne može riješti ružne navike psovanje. Svećenik ga upita: Želiš li ti to zaista?

Bio jednom čovjek, surov ali veoma hrabar. Zvao se Petar, a po zanimanju je bio vojnik. Baratao je vješto mačem i puškom, i istaknuo se u najslavnijim bitkama. Kao vojnik prolaziti svijetom iz jednog rada u drugi doista je opasna pustolovina. Tako jednoga dana, za žestoka napada, i Petar bi smrto ranjen. istoga dana stiže pred rajska vrata.

Beba do jedne godine: ležerna i opuštena osoba koja će s ljubavlju voditi brigu o bebi. Osoba koja uživa njihati i maziti bebu i presvlačiti je svaka tri sata, a potom strpljivo držati i hraniti dvadesetak minuta. Osoba koja rano ustaje i ima lagan san, spremna raditi u svim smjenama bez mogućnosti napredovanja. Diploma nije potrebna.

Dvije do tri godine: sportski tip, u dobroj formi, odličnih refleksa. Potrebno veliko strpljenje i silna energija. Radni dan 15 sati - bez stanke za ručak ili kavu (osim u slučaju da dijete spava). Potrebna sposobnost koncentracije za obavljanje poslova u uvjetima raznovrsnog ometanja pažnje. Prijeko potrebno poznavanje prve pomoći. Vozačka dozvola prednost.

Sedam do dvanaest godina: prilika stručnjakinjama za sport i rekreaciju. Ulogu majke valja obavljati u radnoj sobi, blagovaonici i susjedstvu. Nužne komunikacijske vještine radi izlaženja na kraj s učiteljima, ravnateljem škole i roditeljima druge djece. Podrazumijeva se spremnost za razgovore o seksu, kao i o novoj matematici, astronomiji... Ne smije imati prigovore na blato, kolekcije kukaca i djecu iz susjedstva.

Trinaest do petnaest godina: specijalist za adolescentsku psihologiju s iskustvom u pripremanju velikih količina hrane. Tolerancija nužna. Taktičnost, tj. sposobnost uočavanja trenutaka kad je najbolje nestati - nužna. Poželjna nagluhost.

Osamnaestogodišnjaci: financijer koji će osiguravati novac, odjeću, CD-ove, a po mogućnosti i automobil. Savjeti nepotrebni. Kandidatkinja ima dovoljno vremena za dodatni posao koji će donositi dobre prihode. Posao je na neodređeno vrijeme.

- arapska priča

Bagdadski kalif Al-Mamun imao je prelijepog arapskog konja. Bogati Omah želio je tog konja i nudio je mnogo kamila za njega, ali kalif nije htio ni da čuje za to. Omah je odlučio da će doći do tog konja po svaku cijenu, pa makar i prevarom.

ednom davno šetajući se ulicama raja primijeti Gospodin da ima ljudi koji nikako ne bi trebali biti u unutra. I uputi se On prema glavnim vratima gdje je sjedio Petar.

RIZIK JE SMIJATI SE - DA NAS NE SMATRAJU LUDIM .

RIZIK JE PLAKATI - DA NAS NE SMATRAJU SENTIMENTALNIM. RIZIK JE TRAŽITI POMOĆ - DA NE POKAŽEMO SVOJE PRAVO JA. RIZIK JE POKAZATI SVOJE SNOVE I IDEJE - DA IH NE IZGUBIMO. RIZIK JE LJUBAV - DA NAM NE BUDE UZVRAĆENA. RIZIK JE ŽIVJETI - DA UMREMO. RIZIK JE NADATI SE - DA NE IZGUBIMO NADU. RIZIK JE POKUŠATI - DA NE DOŽIVIMO NEUSPJEH. RISKIRATI MORAMO JER NAJVEĆI JE RIZIK U ŽIVOTU NE RISKIRATI. ČOVJEK KOJI NE RISKIRA NE NAPRAVI NIŠTA, NEMA NIŠTA I NIJE NIŠTA. LAGANO IZBJEGNE TRPLJENJE I ŽALOST, NE MOŽE SE UČITI, OSJEĆATI, MIJENJATI SE, RASTI, LJUBITI... ŽIVJETI. UKLOPLJEN U UVJERENJA ROB JE BEZ SLOBODE. SAMO ČOVJEK KOJI RISKIRA SLOBODAN JE.

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu: “Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”

Svako vrijeme donosi svoje, a kod mene i svoga pisca. U posljednje vrijeme, u slobodno vrijeme, „aktivno se družim“ s jednim od najpoznatijih argentinskih pisaca, Jorgem Luisom Borgesom.

U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.

Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.

Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.

Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?

Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"

Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.

Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.

Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.

A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.

O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.

To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.

Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.

nepoznati autor

Engleski kralj Karlo IV. jednom je posjetio neku visoku školu u Londonu. Upravitelj škole, gospodin Busbee, upravo je u razredu držao predavanje o pjesmi "Oblak" Williama Wordswortha. O prekrasnoj pjesmi, koja zanosi čitatelja i slušatelja do ekstaze.

Katolički misionar u Japanu molio je brevijar vozeći se u vlaku. Iz knjige mu ispade sličica Majke Božje.