Zašto trčimo Novo!
0 preuzimanja
Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?
Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.
(Ivan Golub)
| Pregleda: | 704 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Bio jednom jedan seljak koji je prodavao maslac pekaru. Ali pekar posumnja u seljaka i odluči izmjeriti maslac da provjeri je li mu seljak dao pravu količinu. I stavi on maslac na vagu.
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”