Joshua Bell - priča o pravim vrijednostima Novo!
0 preuzimanja
Washington, DC, metro stanica hladnog siječanjskoga jutra 2007. g. Čovjek na violini 45 minuta svira Bachovo djelo. Za to vrijeme, oko 2.000 ljudi prošlo je stanicom. Većina je išla na posao.
Tri minute nakon što je počeo svirati, uočava ga sredovječan čovjek. Usporava, zaustavlja se nekoliko sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.
Četiri minute kasnije: Violinist prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, i bez zaustavljanja, nastavlja hod.
Šest minuta kasnije: Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.
Deset minuta kasnije: Trogodišnji dječak se zaustavlja, ali ga majka odvlači. Malac zastaje da ponovno pogleda violinista, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece ponovilo je isto. Svaki roditelj, bez izuzetka, prisilio je dijete da nastavi hodati.
Četrdeset i pet minuta kasnije: Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i na kratko ga poslušalo. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali su nastavili hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno 32 dolara.
A on je bio Joshua Bell jedan od najvećih glazbenika današnjice.
I svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj 3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga rasprodao je koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena karte bila 100 dolara.
Sat vremena kasnije: Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.
Priča je istinita. Inkognito svirku Joshue Bella na stanici metroa organizirao je Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima.
Zapitajmo se: Koliko ima snobova među nama, koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaju u drugim prigodama?
Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu?
U svakodnevnom okruženju, u nepogodno vrijeme, prepoznajemo li uopće ljepotu? Zastanemo li?
Ako nemamo niti trenutak za zastati i poslušati jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...
... KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?!
autor nepoznat
| Pregleda: | 2146 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Neki Indijac došao po prvi put seoskom svećeniku i po prvi put zamolio malo brašna od njega.
Misionar mu je dao dosta brašna u vrećici, ali znajući da ima veliku obitelj, stavio je i nešto novca. A on se vratio sutradan s novcem u ruci. Reče: "Oče, noćas nisam mogao oka sklopiti. U meni su se čitavu noć borila dva glasa. Jedan je govorio: našao si novac, ali nije tvoj i moraš ga vratiti misionaru koji ti je bio tako dobar i dao ti brašno. Drugi je govorio: Budi lukav: ako ti je dao onu vreći, znači da je sve tvoje, i brašno i novac. Kupi što god hoćeš."
Oče, radije ću poslušati onaj prvi glas i živjeti u miru. Zato ti vraćam novac."
Je li u prirodi čovjeka da bude pošten ili lukav?
Kompromis koji ponizuje čovjeka:
Znam, tvoja ti narav ne daje da lažeš niti da snuješ prevare: međutim lijepo je pobjeđivati.
Trebaš se odvažiti.
Za pokazivanje da smo pošteni bit će i drugih prilika.
Ali sada, samo za jedan dan poslušaj mene, zaboravi stid.
Imaš još dovoljno života da se pokažeš kao najpošteniji čovjek (Sofoklo)
Umberto de Vanna "s adolescentima"