Molitva u noći Novo!
0 preuzimanja
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
| Pregleda: | 848 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Mudraci otvaraju svoje blago i donose Djetetu zlato, tamjan i smirnu. Oduvijek se ova tri dara tumačilo uvijek iznova. Irenej Lyonski vidi u 2. stoljeću u zlatu izraženo kraljevsko dostojanstvo Djeteta, u tamjanu njegovo božanstvo a u smirni njegovu smrt na križu. Za Karla Rahnera zlato upućuje na našu ljubav, tamjan na našu čežnju, a smirna na naše boli. On dakle u darovima ne vidi slike tajne božanskoga Djeteta, nego znakove našega predanja, naših ljudskih stavova primjerenih očovječenu Bogu. Legenda aurea poznaje i druga tumačenja. Kraljevi prinose zlato zbog Marijina siromaštva, »tamjan zbog kužna mirisa staje, smirnu da okrijepi Djetetove udove i otjera zle crve«. Ili, pak, zlato znači božanstvo, tamjan pobožnu dušu, a smirna čisto tijelo, budući da čisti od svake nečistoće. Očito su stari uživali stavljajući u ove darove svu svoju maštovitost.
Zlato je uvijek privlačilo ljude. Stari govore o zlatnu sjaju bogova. Za Klementa Aleksandrijskoga je Kristova mudrost kao kraljevsko zlato neprolaznoga Logosa. Zlato se u vatri čisti. U njega se ništa ne miješa. Zlato se oduvijek primjenjuje u kultu. Zlato pripada bogovima. Zlato ne pokazuje samo božansku narav Djeteta u jaslama, nego upućuje i na sjaj zlata naše duše. Mi smo ne samo ljudi ove Zemlje, nego i ljudi neba. Naša duša odražava zlatan sjaj Boga. Na našemu licu sjaji Božja slava. U svojoj duši imamo udjela na Božjemu sjaju.
Tamjan se u mnogim kulturama primjenjuje kao ugodno mirisno sredstvo. Tamjan koji se uzdiže k nebu slika je naših molitava koje se uzdižu k Bogu, slika naše čežnje koja nadilazi ono svakodnevno. Naša se čežnja diže k nebu kao tamjan. Ona se ne da pričvrstiti ovdje na Zemlji. Ona ima lakoću tamjana. Prodire i kroz sva zatvorena vrata. Otvara nam srce i daje da postane prostrano. Tamjan lijepo miriše. Ispunja naš život tajanstvenim mirisom, božanskim okusom. Kad sam bio na gori Atosu, očarao me poseban miris tamošnjega tamjana. Crkve udišu ovaj miris. Tu odmah nastaje osjećaj tajne, udomljenosti, zaštićenosti, čežnje i ljubavi. Tamjan se davno podigao, ali ostavlja u čitavoj prostoriji jedinstven miris. Svjesno ga udišem i osjećam se taknut božanskim okusom. Određeni mirisi odmah mi u svijest ponovno dozivaju snažne osjećaje iz prošlosti. Miris sijena sjeća me na godišnji odmor. Tu je iskustvo godišnjega odmora ne samo u glavi, nego u čitavu tijelu. Tako je i s tamjanom. Tu formalno mirišem tajanstvenu nazočnost Božju, tu ju opažam čitavim svojim tijelom.
Smirna je za stare rajska biljka. Upućuje na rajsku blaženost za kojom svi čeznemo. Smirna je ujedno i ljekovito sredstvo, lijek za naše rane. U daru smirne mi pred Boga stavljamo naše rane. Donosimo ono najdragocjenije što imamo, mnoge rane naše životne povijesti. Naše rane su se otvorile. Prisilile su nas da se ogradimo od vanjskoga bogatstva. Ono najvrjednije što imamo jest srce koje može ljubiti. Rane su nas dovele u dodir s našim srcem. Naše slomljeno i ranjeno srce prinosimo božanskomu Djetetu, vjerujući da će ono ozdraviti i preobraziti ove rane. Kad pred božansko Dijete stavimo svoju ranjenu i povrijeđenu životnu povijest, možemo naslutiti: Sve je dobro. Više se nećemo svađati s našim ranama. Mi ćemo sebe s tim našim ranama predati u ljubav koja nam je zasjala u božanskomu Djetetu. Tada smo u raju, unatoč svim nutarnjim i vanjskim nevoljama.
Potraži darove koji odgovaraju tebi i tvojoj trenutačnoj situaciji i donesi ih božanskomu Djetetu. I dopusti da te vodi slika koja najviše tebi odgovara. Ona te hoće povesti k Djetetu. Slika ti omogućuje da se pokloniš pred onim kod koga možeš biti kod kuće, a sebe zaboraviš, postaneš slobodan od vrtnje oko sebe. Kad zaboraviš sebe, bit ćeš sasvim i potpuno ti, istinski slobodan.
Anselm Grün
Dobri papa, Ivan XXIII., bio je poznat po svojoj duhovitosti, spontanosti i mudrosti. Jednog dana u audijenciju mu je došao novoimenovani biskup. U kratkom razgovoru biskup se potužio papi da mu nova služba ne da spavati.