Shakespeare nikad nije postojao Novo!

Misli Ivana Bosca Činite brzo dobra djela, jer može vam uzmanjkati vremena. Bogatstva, časti, užitci, što će mi to značiti na času smrti. Nastoj da te vole umjesto da te se boje. Loše navike mogu se nadvladati jakom voljom. Oni koji nemaju morala, gube dušu pred Bogom, a čast pred svijetom. Tko ima mirnu savjest ima sve. Podnesi sve ako si u prilici da spriječiš grijeh. Neka te uvijek vodi razum, a ne strasti. Tražite duše, a ne novac, časti i priznanja. Mudrost je umijeće dobrog upravljanja vlastitom voljom. Pohvale drugih ne služe ničemu osim da nas učine ambicioznima i oholima. Čini dobro u skrovitosti. Ljubičica je skrivena, ali je odaje miris. Prema onima nad kojima imamo vlast ponašajmo se kao da su naša djeca. Nastojimo im služiti poput Isusa. Treba raditi kao da nećemo nikad umrijeti i živjeti kao da nam je umrjeti svakog dana. Drugima praštaj sve, sebi ništa. Jao onome tko radi zato da ga svijet hvali. Svijet je loš platac i plaća uvijek nezahvalnošću. Knjige trebaju biti prilagođene inteligenciji onih kojima se govori, kao što hrana treba biti prilagođena organizmu pojedinca. U govoru i ophođenju budite blagi sa svima, a napose s onima koji su vas nekada uvrijedili ili vas sada gledaju prijekim okom. Dobro jednoga neka bude dobro sviju, zlo jednoga neka se udalji kao da je zlo sviju. Čovjek ima tri neprijatelja: smrt - koja ga iznenadi, vrijeme - koje mu bježi, đavla -misli misli koji ga drži na uzici.

preuzeto sa citati.hr

Molitva u noći

Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'

Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.

Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.

Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.

Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.

Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!

Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.

Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.

Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.

Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.

don Branko Sbutega - skac