Prva propovijed Novo!
0 preuzimanja
U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece.
Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše - tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružiti.
Selilo se s očevih na majčine ruke, pa opet na očeve, i tako naizmjence.
Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispočetka su se zadovoljili time da im svako malo upućuju prijekorne poglede pune negodovanja. Nakon nekog vremena shvatili su da to neće biti dovoljno, te su između sebe, ispod glasa, počeli izmjenjivati razne primjedbe i prigovore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno čujne.
Kad su roditelji zaključili da trenutno nemaju dovoljno mogućnosti i snage za neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgođenim vjernicima, mladi je otac, preuzevši dijete od majke, baš za čitanja iz evanđelja, izišao s njima u predvorje, od crkvenog prostora odijeljeno staklenom pregradom. I odavde će, mislio je, barem donekle moći sudjelovati u misi, a njegovo dijete neće remetiti mir ostalim vjernicima.
No kad je svećenik dočitao evanđeosko čitanje i podigao pogled, primjetio je da je iz nevelike crkve izišao mladi otac sa djetetom.
"Prije nego što započnem sa propovijedi", rekao je, "zamolio bih oca sa djetetom da se vrati u crkvu. K svojima. Među nas."
Dio se vjernika s nelagodom međusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa jasno čuo svećenikove riječi, nije dopiralo do svijesti da se te riječi odnose na njega. No, svećenik je bio uporan.
"Molim vas, gospodine", nastavio je, "vratite se u crkvu. Ovdje je vaše mjesto. Mi smo svi jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za nemirnije. Moramo naučiti živjeti zajedno, jer bez toga nećemo razumjeti Evanđelje. Bez toga ne možemo razumjeti što je Crkva."
Mladi se čovjek, zbunjeno se osmjehujući, vrati k svojima u crkvu.
"Sada možemo nastaviti.", zadovoljnim glasom započe svećenik svoju drugu propovjed, jer je prva, silno dojmljiva, ostala zauvijek upisana u duše svih prisutnih.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 996 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Dok je prelazio granicu, nekog je svećenika presrela razbojnička družba. Razbojnici ga okruže, a njihov vođa reče: - Sad ćeš održati propovijed, ali takvu da bude nama po volji!