Svetu misu zadušnicu za našu prerano preminulu kolegicu vjeroučiteljicu Ružu Mihanović, koju je u crkvi Presvetog Trojstva u Sitnom Donjem predslavio predstojnik Katehetskog ureda don Josip Periš, slavili smo u subotu, 1. prosinca, u zajedništvu s obitelji pokojnice i užom rodbinom.
Što smo se više približavali Sitnom Donjem, nebo je to velikodušnije razgrtalo svoje plave oranice tjerajući što dalje sive oblake kako bi nam i na izvanjski način pomoglo sabrati misli i skrušiti srca za susret s tajnom odlaska i rođenja za Vječnost. U mislima s pokojnom kolegicom Ružom bili smo, svatko na svoj način, zahvaćeni spoznajom da se svi nalazimo na jednom uzletištu odakle ćemo se, samo Bog zna kada, vinuti prema Drugom, Drugačijem, Konačnom.
sveta misa zadušnica za pok. Ružu
Znakovitom pjesmom – Krist jednom stade na žalu, tražeć’ ljude za velika djela – započela je sveta misa. Stihovi pjesme su nas odmah podsjetili na Ružu, jer govore o velikim ljudima koji su predani Božjoj volji, o velikanima služenja i ustrajnosti kakva je ona bila. U svojoj homiliji don Josip Periš je istaknuo neizmjernu vrijednost svakog ljudskog života koji je obilježen prostorom i vremenom, ali i bezbrojnim nitima svakovrsnih ljudskih iskustava i odnosa. Smrt je teško, gorko iskustvo koje ranjava sva druga iskustva i odnose koje gradimo. No, smrt nije naše konačno određenje, nego život. Stoga mi kršćani snagom vjere nadilazimo sva bolna iskustva i ugrađujemo ih u iščekivanje konačnog susreta s onima koji su u naše živote neraskidivo upleteni, s kojima smo dijelili ovozemaljski hod.
Propovjednik nas je također podsjetio na teški životni put pokojne Ruže. Rođena je 14. travnja 1957. godine u Veloj Luci i kao vrlo mlada ostala bez majke. Otisnula se s rodne Korčule u Split gdje je uz veliki trud i rad završila srednju školu, a potom i studij prava. U bivšoj Jugoslaviji nije mogla naći stalni posao, a jedan od glavnih razloga bilo je njeno javno svjedočenje vjere i neustrašivo zauzimanje za kršćanske vrijednosti koje je osobno živjela. U braku s Vjekoslavom rodila je petero djece te svojim primjerom pokazala kako se vjera konkretno živi u svojoj obitelji, tamo gdje je čovjek najpotrebniji i gdje ga nitko ne može zamijeniti. Uvijek je vjerovala u Božju providnost, a Bog je htio i providio da se devedesetih, poput mnogih svjesnih obrazovanih kršćanskih laika u to vrijeme, prihvati vjeroučiteljske službe koju je vjerno i savjesno obavljala, sve dok nije teško oboljela.
molitva na Ružinu grobu u Sitnu Donjem
Bogu, kojemu je cijeli svoj život povjerila i uvijek Ga vidjela na putu ispred sebe, preselila se 20. studenoga ove godine. Tada kao da su se u potpunosti ispunile njene vlastite riječi: „Vjeroučiteljsko poslanje u svom životu doživljavam kao odgovor i dokaz da se isplati žrtva i odricanje, ali i veliki izazov da mogu svjedočiti jedini ideal svog života, a to je Bog-Ljubav. Zahvalna sam Gospodinu što je na mom životnom putu išao ispred mene i što je On jedino moje Dobro“.
Nakon svete mise pošli smo na Ružin grob te cvijećem i svijećama iskazali poštovanje počivalištu njenih zemnih ostataka. S ovog groblja pogled puca na daleko. Dojmljiva su naša groblja na uzvisinama: upućuju nam misli prema gore, prema nebu i vječnosti. Čuvaju ih gordi čempresi, postojani u svom podnožju dok se nježno pri vrhu upinju ne bi li dosegnuli beskraj. Bdiju, nadziru, nešto šapuću i dogovaraju želeći nam jasno poručiti da čvrsti budemo na zemlji, ali da ne zaboravimo pogled dignuti prema nebu. I dok smo tako tiho i iskreno zamolili još jednom Gospodina za dušu naše kolegice Ruže, umirujuće i ujedno snažno „brecanje“ zvona povuklo je poput teška sidra te naše riječi i zazive prožete nadom u ponovni susret u najdublje dubine naših bića.
Mirjana Vučica