Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u osnovnoj školi

Split, 23. – 25. kolovoza 2012.

„Vjera ljubavlju djelotvorna“ bila je tema Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje osnovnih škola koja je upriličena od 23. do 25. kolovoza u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu.

Na Školi, koja se 12. godinu za redom održava u Splitu, u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK i Agencije za odgoj i obrazovanje RH, okupilo se više od 300 osnovnoškolskih vjeroučitelja i vjeroučiteljica iz cijele Hrvatske, kao i predstojnici i predstojnice (nad)biskupijskih katehetskih ureda te profesori na teološkim i drugim učilištima. Program je započeo molitvom koju su pripremili vjeroučitelji iz Dubrovačke biskupije. Pozdravljajući okupljene vjeroučitelje i vjeroučiteljice, predavače i voditelje pedagoških radionica te više savjetnike za vjeronauk, voditelj Povjerenstva za organizaciju i predstojnik Katehetskoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije mr. sc. Josip Periš naglasio je važnost teme koja se bavi odgojem u vjeri, a nadahnuta je Godinom vjere, koja započinje 11. listopada o pedesetoj obljetnici Drugoga vatikanskog sabora i dvadesetoj obljetnici Katekizma Katoličke Crkve. Okupljenima se potom obratio generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić, izaslanik splitsko-makarskoga nadbiskupa mons. Marina Barišića. „Odgoj u vjeri danas se često vidi kao dužnost delegirana upravo na vas – vjeroučitelje. Nadam se da ćemo kroz sljedeću godinu svim članovima Crkve uspjeti posvijestiti da svaki od nas ima svoj dio odgovornosti kako za navještaj, tako i za svjedočenje žive vjere. Navijestiti i posvjedočiti vjeru mladima, doista je najdragocjeniji dar koji, uz Božju pomoć, možemo predati jedni drugima“, naglasio je mons. Ćubelić dodavši da je za to potrebno hrabro naviještanje i prijateljevanje s Isusom, koji je središte i srce svakoga puta u vjeri. Tako će mladi s njihovom pomoću sazrijevati uzrele osobe i vjernike autentične duhovnosti, a za što nisu važne nove metode koliko sklad između vjere i života. Pohvalivši rad Katehetskih ljetnih i zimskih škola, koji predstavlja model za promicanje i osmišljavanje ostalih stručnih usavršavanja, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje prof. Vinko Filipović naglasio je ozbiljnost i odgovornost vjeroučiteljskoga poslanja u školi. Vjeroučiteljska je zadaća odgajati u vjeri djecu da budu dobri i plemeniti ljudi. Sa zgražanjem se osvrnuo na one u medijima i u društvu koji tendenciozno obezvrjeđuju hrvatsku djecu i mladež govoreći da su oni ovisnici i razuzdanici a za to najviše krive (vjero)učitelje i nastavnike. U tom je svjetlu istaknuo da su hrvatska djeca u najvećem dijelu dobra, pametna i vrijedna te da ih treba odgajati tako da u tim vrijednostima i sazriju, a to je zadaća i (vjero)učitelja.

Katehetska 2012 vjerocitelji

vjeroučitelji na početku prvog dana Katehetske ljetne škole

Otvarajući Katehetsku ljetnu školu, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju đakovačko-osječki pomoćni biskup mons. Đuro Hranić osvrnuo se na suvremeno sekularizirano društvo koje živi kao da Boga nema. „Vjera u Boga i Bog u suvremenom društvu, a to naglašava i papa Benedikt XVI. u ‘Porta fidei’, više se ne mogu uzimati zdravo za gotovo, nego su vjera i Bog često zanijekani“, naglasio je mons. Hranić te dodao da je riječ o krizi vjere, koja se očituje i u tomu što se u pluralnom društvu školski vjeronauk svjesno ili nesvjesno shvaća a onda i svodi na predmet koji pruža informaciju potrebnu za razumijevanje pluralnoga društva, za bolje razumijevanje drugih i za solidarizaciju s njima. „Sve manje se školski vjeronauk shvaća kao doprinos odgoju cjelovite osobe te kao odgojna ponuda koja učenika usmjerava zajednici vjernika u kojoj se vjera živi, ispovijeda i iz čijega krila izlazimo kao navjestitelji i svjedoci spasenja u Isusu Kristu. Tako se od konfesionalnoga vjeronauka očekuje da poprimi elemente religiozne kulture te da ostane na toj čisto sociološkoj razini“, kazao je mons. Hranić zaključivši da bi „Godina vjere, prema papi Benediktu koji ju je i sazvao, trebala na što primjereniji način biti djelotvorna na polju vjerovanja i evangelizacije. To je izazov i za školski vjeronauk, koji proizlazi iz navjestiteljskog poslanja Crkve“.

predavaci predstojnik rasprava

predavači i predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije za vrijeme rasprave

Prvo predavanje na temu „Biblijsko-teološko promišljanje vjere“ održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž. Dok je nekoć pitanje vjere bilo jedno od gorućih teoloških pitanja danas smo svjedoci iščeznuća teologije vjere. Krizu teologije vjere – iako paradoksalno zvuči – uzrokovalo je stanje ne krize vjere, kazao je na samom početku svoga izlaganja dr. Raguž. Tako su u teologiji kontroverzije s protestantskom teologijom u biti prestale, jer se pod mnogim vidovima postigao konsenzus (a u srednjovjekovlju je to bilo najdublje promišljanje vjere). To je umanjilo potrebu teologije da se bavi pitanjem vjere. U filozofiji je pak postmoderna filozofija relativizirala apsolutističke porive razuma, ukazala na njegove «slabosti» te time ponovno vratila značaj činu i sadržaju vjere. No, ta naizgled povoljna situacija uzrokovala je gubitak interesa za vjeru kako u teologiji tako i u filozofiji. Naime, teologija je odustala od bavljenje vjerom, jer se filozofija prestala prema vjeri negativistički odnositi. Filozofija je doduše dopustila vjeri pravo postojanja, ali je istodobno postala indiferentna spram nje. Mnogobrojni filozofi više ne poznaju sadržaj vjere, niti on za njih predstavlja bilo kakav misaoni izazov. Naposljetku, nedostatak interesa za teologiju vjere uzrokovan je i samim stanjem Crkve u posljednjih pedesetak godina. Naglasak je bio više na djelovanje, na akciju, na pastoral, ako bismo tako mogli reći, više na ljubav negoli na vjeru, naglasio je dr. Raguž dodavši da se na određen način dogodilo razdvajanje teoloških krjeposti ljubavi i vjere. To je dovelo do toga da je ljubav postala kriterij same vjere, ako ne i izričaj indiferentnosti ili ne potrebitosti same vjere. Tako će mnogi i danas reći: nije bitno što vjeruješ, bitno je da ljubiš. Sadržaj vjere tako postaje potpuno nevažan za djelovanje. Usto smo svjedoci i pojave novih vrsta fideizma i integralizma gdje sadržaj vjere ne igra nikakvu ulogu, gdje je forma iznad sadržaja a time je teologija opet osuđena na beznačajnost. U tom je surječju dr. Raguž istaknuo da su ti navedeni i mnogi drugi razlozi uvjetovali krizu teologije vjere, do toga da i u samoj fundamentalnoj i dogmatskoj teologiji više uopće ne postoji poseban traktat o vjeri. Stoga papa Benedikt XVI. u „Porta fidei“ s pravom ustvrđuje: „Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom životu. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana.“ Potrebno je, stoga, ponovno promišljati kako sam čin vjere tako i njezin sadržaj. U svom se izlaganju dr. Raguž pozabavio teologijom vjere sv. Tome Akvinskoga, u kojoj dolaze do izražaja vidovi biblijskoga poimanja vjere ali i koja rasvjetljava poimanje i življenje vjere u uvjetima suvremenoga doba. Iz toga proizlazi da je vjera jednostavan cjelovit čin pristanka uz svemogućeg Boga, ali i da je komplicirana jer zahtjeva govor o neizrecivom. Nadalje, Toma ističe da je vjera pristanak s promišljanjem. Ona se ne može dokazivati, nego ona može pokazati da ono što vjerujemo nije iracionalno. Stoga je vjera jako zanimljiva, naglasio je dr. Raguž dodavši da vjera ima otmjen, ne grčevit pristup onima koji ne vjeruju. Izlaganje je zaključio govorom o odnosu vjere i ljubavi naglasivši da onaj koji vjeruje želi ljubiti Boga, a kad ljubi Boga onda želi to pokazati i prema bližnjima. Na taj način možemo govoriti o vjeri ljubavlju djelotvornom.

vjeroucitelji radionice1

detalj s pedagoških radionica

Prof. dr. sc. Željko Tanjić održao je predavanje na temu „Kriza vjere ili kriza prenošenja vjere danas?”.Čin vjere ne može se odvojiti od govora o prenošenju vjere. Prenošenje vjere, njen navještaj spada u bit kršćanskoga shvaćanja i življenja vjera. Sama je vjera, milosni dar, ujedno i plod prenošenja i svjedočenja ponajprije onih koji su živjeli i hodili s Gospodinom i koji su bili svjedoci Uskrsloga, a zatim i cijele Crkve kroz povijest, što se posebice ogledalo u životu svetaca kao najboljih tumača evanđelja. Stoga je govor o krizi prenošenja vjere ujedno i govor o krizi vjere i obrnuto, naglasio je dr. Tanjić dodavši da se jedno ne može odvojiti od drugoga. U današnje doba, koje je prožeto snažnom čežnjom za bilo kojim oblikom religioznoga i duhovnog, to ne znači nužno i povratak kršćanskoj vjeri niti njen procvat u nekom masovnom obliku. Čini se da su pored mnoštva drugih čimbenika kršćanska slika Boga, antropologija lišena kršćanskih korijena i duha te kriza shvaćanja Crkve kao zajednice koja svjedoči i prenosi vjeru temeljni razlozi krize vjere i njenog prenošenja. Međutim, ta kriza, zaključio je dr. Tanjić, otvara i prostore pročišćavanja i ponovnoga propitkivanja bitnih obilježja kršćanske vjere i njenoga načina prenošenja te nudi nadu u oblikovanje novih načina prenošenja i svjedočenja vjere. Predavanja su izazvala brojna pitanja vjeroučitelja i plodnu raspravu. U poslijepodnevnim satima rad je nastavljen u pedagoškim radionicama o temama „Prispodobe i otajstva vjere na drukčiji način”, „Isusova čudesa – plodovi vjere” i „Svjedoci vjere – primjeri oživotvorenja vjere danas”. Program prvoga dana završio je misnim slavljem koje je u sjemenišnoj kapeli predvodio biskup Hranić.

Drugoga dana, u petak 24. kolovoza, održana su dva predavanja: prof. dr. sc. Ivan Štengl govorio je o temi „Dječja teologija i vjera. Mijene u predodžbi Boga i njezina konceptualizacija”, a zagrebački pomoćni biskup prof. dr. sc. Ivan Šaško svoje je predavanje naslovio „Via pulchritudinis – Umjetnost kao povlašteni način evangelizacije”. Dok su izlaganja prvoga dana Škole obrađivala temu više pod teološkim vidom, drugoga dana više je bilo riječi o tajni čovjeka i njegovom odgovoru na vjeru, a programu su nazočila i trojica nad/biskupa: zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, biskup Hranić i predavač biskup Šaško.

biskupi na katehetskoj skoli

za vrijeme predavanja drugog dana Katehetske ljetne škole

Dr. Štenglovo izlaganje polazi od činjenice da je govor o Bogu, osobna predodžba i upotrjeba simbola pod utjecajem različitih čimbenika u dinamičnoj interakciji. Konceptualizaciju (interakcionističke teorije, konstruktivističke, endogenske i egzogenske) valja stoga shvatiti daleko više kao didaktičke naglaske u proučavanju specifičnih religioznih fenomena i ne kao zaokruženu interpretaciju. Za razliku od negdašnjeg adultomorfnog shvaćanja djeteta, enfatizira se specifičnost djetinje dobi i adolescencije i time odgoj u vjeri – osim prenošenja vjerskih sadržaja – stavlja jak naglasak na osobnost mlade osobe u mijeni rasta i razvoja i tome sukladno njezinoga osobnog govora o Bogu. Oslanjajući se na psihološke konstrukte, moguće je postaviti čitav niz modela koji bi objasnili razvoj slike o Bogu, naglasio je predavač. Govoreći o Schweitzerovu četiri-stupanjskom modelu kazao je da slike o Bogu, prema autoru, ne moraju biti susljedno prijeđene, ne ograničavaju se na dobna određenja i mogu koegzistirati paralelno. Prema Schweitzeru, prvi stupanj vjere karakterizira nejasno diferenciranje iskustva roditeljske brige i slike Boga i kao ključni moment razvoja vidi sposobnost roditelja pružiti djetetu zadovoljenje potreba, osjećaj prihvaćanja i sigurnosti; u protivnome se rađa osjećaj bezvrijednosti, radikalnog nepovjerenja i ostavljenosti. Srednje i kasno djetinjstvo karakterizira sposobnost razlikovanja roditeljskih figura od poimanja Boga, no on je uvelike obilježen antropomorfno-mitološkim predodžbama. U mladenaštvu slika Boga doživljava „poduhovljenje“: Bog postaje ideja, apstrakcija, duh, počinje ga se idealizirati. Schweitzer postulira kompleksne predodžbe Boga, uglavnom u odrasloj dobi, kad će Bog poprimiti atribut nositelja smisla života i životnih događanja. B. Schellenberger definira svoj model kroz osnovna pitanja odn. zadaće koje valja egzistencijalno odgovoriti. Tako u ranom djetinjstvu osnovno životno i time religiozno pitanje kruži oko osjećaja povjerenja koji se stječe s primarnim iskustvom osoba iz okruženja (roditelji). U vrijeme ulaska u društvo (škola) valja naučiti prepoznavati što je dobro i zlo, pravedno i nedopustivo. U mladenaštvu (3. stupanj) psihički, socijalni i religiozni život pokreće pitanje odnosa. Mlada odrasla osoba zaokupljena je pitanjem određivanja identiteta, vlastitog mjesta u društvu i svijetu, tako da i religioznost dobiva notu osobnog opredjeljenja. U odrasloj dobi, u suočenju života s njegovim izazovima i krizama i religiozni život doživljava svoje uspone i padove. Valja kod toga vidjeti, koliko vjera može pružiti oslonac pojedincu u situaciji egzistencijalne krize. Osim spomenutih dr. Štengl je podsjetio na doprinose poput U. Arnolda, H. Hanisch, G. Orth, S. Klein te A.-K. Szagun, kojoj valja zahvaliti niz kritičkih opservacija kao i validnih putova daljnjem istraživanju fenomena. Ključni dio izlaganja dr. Štengla ipak predstavlja kritički osvrt na dosadašnji tijek istraživanja slike o Bogu te ukazuje prije svega na njihove metodološke granice.

predavaci rasprava

predavači za vrijeme rasprave

Svoje predavanje dr. Šaško započeo je s pitanjima: Što je to ljepota? Ima li za ljepotu mjesta u suvremenome govoru o umjetnosti? Kako je, uopće, moguće umjetnost povezati s evangelizacijom? Ne krije li se u tome možda pokušaj instrumentaliziranja umjetnosti, osobito kad se ona naziva povlaštenim načinom evangelizacije? Na ta i brojna druga pitanja nastojao je odgovoriti u svom izlaganju pošavši od crtice/razmaknice u naslovu svoga predavanja, koja istodobno i odvaja i povezuje pojmove: „put ljepote“ i „put umjetnosti“. To je danas opasno povezati jer ljepota u umjetnosti postaje suvišna. Gotovo da smo se naviknuli na prognanost ljepote iz umjetnosti, naglasio je dr. Šaško na samom početku svoga izlaganja. Govoreći o ljepoti istaknuo je da je ona snaga koju ne može preuzeti ni njome zavladati niti jedna ideologija, moć, bol, patnja. Zato je nemoguće misliti o ostvarivanju dobrote na svijetu bez ljepote koja raspršuje tamu zla. Očito je da nije riječ samo o estetskoj snazi ili o nekom ravnodušnom skladu. Naveo je tekst radnoga dokumenta 13. Opće sinode koja će se održati za mjesec i pol dana u Rimu. Broj 157 govori o umjetnosti i ljepoti u kontekstu vjere i spoznaje, ljepoti i estetici, cjelovitom znanju, stvaranju kao polazištu govora o čovjeku i ljepoti kao nužnosti. Aristotel je ljepotu definirao kao fenomen spoznaje za razliku od Platona koji je promatra više na strani užitka. Sinoda se, dakle, usmjerila prema Aristotelovskom viđenju. U tom surječju možemo kazati da je umjetnost, nastavio je biskup Šaško, fenomen govora noseći u sebi spoznajnu snagu koja pobuđuje razmatranje i divljenje. Ona otvara put prema izvoru postojanja ali ne znači da nužno do njega i dovodi. Ona uvijek ima nekakvu vezu s religijom ne zaboravljajući da je i ateizam religija. Ljepota je, smatra biskup, bitno povezana s umjetnošću tako da umjetnička djela mogu biti ili izražaj ljepote ili lijep izražaj onoga što ne može biti lijepo. Za umjetnost, kao simboličku formu, nije dostatna tzv. dekodifikacija znaka. To je važno uočiti da bi se razumjelo koliko umjetnost utječe na izgradnju ili razgradnju zajednice. U Hrvatskoj vidimo kako se zadnjih petnaestak godina razgrađuje simbolički sustav, ustvrdio je dr. Šaško. Umjetnost je izražaj ljepote ali i ružnoća je dio estetike kao što zlo ulazi u polje etičnosti. Zbog toga je kršćanska umjetnost ili umjetnost nadahnuta kršćanskom vjerom izražaj uzvišene ljepote koja se suočava s ružnim pri čemu je uzvišena ljepota punina postojanja, punina istine i dobrote. U kršćanskoj umjetnosti važnija je istina od ljepote. U kršćanstvu je slavlje ljepote uvijek slavlje Isusa Krista, Božje Objave, ljepota koja se ostvaruje u Kristovu Vazmu. Zato kršćanstvo naglašava ljepotu križa što izgleda proturječno s aspekta estetike. Umjetnost je, također, nutarnjost koju je nemoguće neposredno dosegnuti, ono što titra otajstvom i ne ostavlja ravnodušnim. Kao što je u komunikaciji neodvojivo izravno i neizravno komuniciranje tako su u kršćanskoj umjetnosti neodvojive dimenzije poučavanja i mistagogije. No, među njima je važno uspostaviti ravnotežu kao i u liturgiji između riječi i geste. Tu ravnotežu i sklad moguće je vidjeti u kršćanskim umjetničkim djelima u prošlosti a priželjkuju se i u sadašnjosti, naglasio je mons. Šaško te dodao da se danas često čuje da kršćanska suvremena umjetnička djela vode prema divljenju ali ne i prema molitvi. Suvremena umjetnost nije samo u poteškoći kad je riječ o ljepoti nego i o simboličnosti, a od toga nije imuna ni Crkva. Umjetnost i vjera su vrlo bliske i žive od uzajamnosti darivanja. To povezivanje umjetnosti i vjere je dar koji vjeroučitelji na najbolji način hrvatskom društvu služe i daju. Ono što sve jasnije vidimo u društvenim okolnostima je nedostatak ljepote, darovanosti, oduševljenja, zajedništva.

vjeroucitelji radionice

vjeroučitelji tijekom pedagoških radionica

Služeći se razmišljanjima kardinala Gianfranca Ravasia dr. Šaško je pokušao pronaći poveznicu između vjere i umjetnosti. U prvom redu to je nadahnuće (neizrecivost, proroštvo) i uporaba simbola. Vjera i umjetnost uvode u nemir, razlikuju prazninu i odsutnost. Odsutnost nije praznina; odsutnost ispunjava spomenom, čežnjom, drukčijom prisutnošću koja čuva simbol. Za razliku od toga čovjek je danas prepušten praznome vremenu. Vjera i umjetnost ne koriste ničemu osim što daju smisao. Kao i ljubav. Umjetnost i vjera pročišćuju srce od ružnoće, a to ne znači pobjeći od teškoće. Ovdje je važna ona crtica/razmaknica iz naslova koja razdvaja i spaja, razdvajajući otvara i čuva odnos. Crtica je ovdje slika prozora koji usmjerava pogled prema smislu. Nadalje, ono što je blisko vjeri i umjetnosti je govor, riječ, lice, liturgija. „Svaka umjetnost traži srž, dušu, nevidljivo koje se očituje u vidljivome. Umjetnost pokazuje naslage i mičući ih, preslagujući ih daje im govoriti novim govorom, prevodi šutnju i daje još čujnost, traži ljubav koja preobražava i objedinjuje, umjetnost istodobno izražava bol i nadu“, kazao je dr. Šaško te zaključio: „Dok se danas sa svih strana mogu čuti prijedlozi, manje više slučajni i nepromišljeni, o tomu kako bi trebalo urediti društvo i dosegnuti boljitak, osobno mislim da govor umjetnosti i vjere, odnosno ono od čega taj suodnos živi može puno više pomoći Hrvatskoj od gospodarskih planova koji ne vode brigu o umjetnosti i o vjeri. Znajući koliku važnost danas ima odgoj, a očito će imati i veću u budućnosti, otkrivati djeci simbiozu umjetnosti i vjere u otajstvu nešto je najplemenitije i najdomoljubnije, pod uvjetom da ne predvidimo važnost one crtice koja razdvajajući spaja. Tražiti nevidljivo u vidljivome čini mi se dobrim načinom evangelizacije i one nove koja traži žar, ranjenost, koja je suprotna ravnodušnosti u kojoj umire i vjera i umjetnost. Pokušajte to pronalaziti u umjetničkim djelima i kada pronađete ne ćete to moći zadržati za sebe jer evangelizacija započinje od te nezadrživosti i od ranjivosti ljubavi“, poručio je vjeroučiteljima biskup Šaško.
Program drugoga dana završio je projekcijom filma „Put”, u režiji Emilija Esteveza uz razgovor o filmu s dr. sc. Irenom Sever.

Posljednjega dana, u subotu 25. kolovoza, podneseno je izvješće rada iz pedagoških radionica te je održan okrugli stol. Predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK prof. dr. sc. Ivica Pažin iznio je novosti vezane uz rad Katehetskog ureda, a Sabina Marunčić, novoimenovana nadzornica za vjeronauk u školama za cijelu Hrvatsku, izvijestila je vjeroučitelje o uspostavljenom Odjelu za nadzor pri Agenciji za odgoj i obrazovanje. Nazočnima se obratio i viši savjetnik za vjeronauk Tomislav Tomasić, koji od ove godine preuzima savjetnički posao u cijelom području Južne Hrvatske. Govorio je o potrebi stručnih usavršavanja, o novoj vjeronaučnoj olimpijadi, o načinu prijave na stručne skupove te o ostalim novostima iz Agencije. Na kraju je organizatorima i svim sudionicima Škole zahvalio mr. sc. Josip Periš, voditelj Povjerenstva za organizaciju i predstojnik Katehetskoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, a program je završio molitvom.

Silvana Burilović

Zanimljivosti

Švicarsku gardu utemeljio je prije točno 500 godina papa Julije II (1506. g.). Nikada nije brojila više od 250 gardista, a danas je čine četvorica časnika, 16 dočasnika i 90 kopljanika.

Humor

Na satu vjeronauka. – Koji su grijesi propusta? – Oni koje smo zaboravili učiniti!

Poslovice

Ako hoćeš nešto reći, prvo provjeri tko će te slušati. (Gruzijska poslovica)