Izlet vjeroučitelja u Dubrovnik i Boku Kotorsku

Dubrovnik - Boka Kotorska, 6. - 7. srpnja 2012.

Vjeroučitelji Splitsko-makarske nadbiskupije svaku nastavnu godinu završavaju zajedničkim izletom ili hodočašćem. Ove smo godine, pod vodstvom predstojnika don Josipa Periša, krenuli 6. srpnja u ranim jutarnjim satima prema krajnjem jugu naše Domovine.

Dodatna snažna motivacija putovanju bio je planirani posjet Boki kotorskoj. Nismo se dali omesti ni pritiskom visokih temperatura koje se već danima nisu spuštale ispod 30 stupnjeva. Završetak naporne nastavne godine, početak godišnjih odmora i privlačna destinacija očito su utjecali na dobro raspoloženje vjeroučitelja što je obećavalo putovanje u ugodnom i opuštenom druženju. U molitvi za sretan put zazvali smo blagoslov svih naših blaženika i svetaca od Splita preko Dubrovnika do Kotora. Kao nježna i nenametljiva zaštitna sjena cijelim putem nas je pratio Gospin lik. Da je jako ljubljena, štovana i čašćena mogli smo se osvjedočiti na mnogim mjestima i u crkvama koje smo posjetili.

Izlet vjeroucitelja2012

Putujući autocestom do Vrgorca divili smo se graditeljskom umijeću i po tko zna koji put čudili kako smo brzo zaboravili one loše i krivudave ceste koje su donedavno presijecale Domovinu uzduž i poprijeko. Poželjeli smo, dakako, da se dogodi “čudo” i povežu svi njeni dijelovi kako treba, ali, tko će i kako odlučiti o tome, samo dragi Bog zna. Promatrajući krajolik i slušajući, sasvim slučajno, pjesmu sa nosača zvuka “Probudi me jutrom, uljepšaj mi dan!”, promatrajući dakle ta polja suncem okupana, plodno tlo neretvanske doline, a ubrzo zatim i morske blagodati, nismo se mogli ne zapitati zašto je tako teško upravljati svim tim dobrima. Zar je doista nemoguće živjeti od plodova kojima bi nas naša zemlja i naše more tako rado obdarili. I poželjeli smo i pomolili se, onako iskreno i čeznutljivo da doista i ostanu zauvijek naši i samo naši!
Nakon željene stanke krenuli smo dalje. Jedva smo čekali ugledati Grad i onako se s visoka diviti njegovim zidinama i stoljetnim zdanjima, upijati pogledima mediteranski duh nastanjen u kamenu, “škurama”, oleandru, procvjetalim agavama i palmama. Neki među nama su, doduše, pogledom tražili bijele morske grdosije, plutajuće mega-šoping i mega-zabavne centre. Bilo ih je, ali kako smo kasnije čuli od domaćih ugostitelja, i ne baš onoliko koliko se očekivalo. No, nisu se baš svi nauživali ovih prizora, jer kako se našalio predstojnik, neki su zasluženo spavali s obzirom da su naporno radili tijekom godine. Budni su među nama oni koji se nisu umorili. A on je budan jer mu je, kaže, dužnost bdjeti i paziti.
Izišavši iz autobusa zapljusnuo nas je val sparine i odmah smo se uputili prema ulazu u Grad. Kamena vrata, zidine i pločnik, živi zvukovi klasične glazbe – doček kakav se samo može poželjeti. I srdačan osmijeh i toplina lica domaćeg, “našeg” biskupa mons. Mate Uzinića. Okupili smo se pokraj Onofrijeve fontane gdje se i danas okupljaju mladi i turisti okrepljuju svježom vodom. Prva točka dana bila je sveta misa koju je biskup predslavio u crkvi sv. Vlaha. Namijenio ju je za naše i svoje vjeroučitelje. Tumačeći Riječ pozvao nas je da promislimo o svome pozivu. Povezao je zatim Matejevu i našu situaciju. Matej je naučio vrlo važnu lekciju: “Milosrđe mi je milo, a ne žrtve!”, zvonile su mu u ušima Božje riječi. Milosrđem i mi vjeroučitelji možemo pridobiti svoje učenike od kojih jedan dobar broj možda nema druge prilike čuti nešto o Bogu i vjeri. Vjeronauk je stoga izuzetno važna prigoda za čuvanje i razvijanje vjere, makar onog malog stijenja što tek tinja. Stoga trebamo nastojati pridobiti upravo one učenike koji se gube, rubne, pa možda i problematične. Biskup Uzinić se također kritički osvrnuo na neke paušalne ocjene o neučinkovitosti vjeronauka u školi. Naglasio je također da valja bdjeti i nad vlastitom duhovnošću, da se ne bismo uzoholili. Valja nam prepoznati vlastite granice i sami se pouzdati u Božje milosrđe. Najveća od svih gladi je upravo glad za Božjim riječi koju ljudi ištu, koju traže. A što je nama činiti, nastavlja se pitati biskup u svojoj propovijedi. Potrebno je ne samo znati, nego biti i znati prenijeti onima koji sigurno traže, koji su gladni, a to su u prvom redu naši učenici.

Izlet vjeroucitelja2012a

Na završetku misnog slavlja uslijedili su pozdravi i zahvaljivanja, a zatim nam je upravitelj svetišta mons. Toma Lučić, ukratko nešto rekao o samoj crkvi, o proslavi zaštitnika grada i vjernosti dubrovačkog puka, o vrsnim arhitektima čija djela kojima se divimo nisu samo dokaz njihove stručnosti u prepoznavanju klimatskih uvjeta i najprikladnijeg načina gradnje, nego i njihove vjere i teološkog razumijevanja povijesti spasenja. Tako će se na istočnim vratima grada naći crkva posvećena Gospinu navještenju, a na zapadnim crkva Sv. Spasa.
Premda pod vrućim zrakama ljetnog sunca, nismo se htjeli odreći stručnog vodstva gospođe Ivane Marić po samom središtu grada počevši od Orlandova stupa, simbola državnosti dubrovačke Republike. Pogledom prema Stradunu primijetili smo da su pročelja zgrada s obje stane jako slična, a onda smo saznali da je grad za vrijeme potresa 1667. godine (ili “velike trešnje”, kako Dubrovčani vole reći) bio gotovo potpuno uništen. Na mjestu na kojemu je danas Stradun nalazio se kanal koji je dijelio grad na dva dijela. Kuće su se urušile te su gradske vlasti nakon toga dale sagraditi nove, gotovo jednake kuće s obje strane i ovu poznatu popločanu ulicu Stradun. Nismo mogli ne posjetiti dubrovačku prvostolnicu koja je posvećena Uznesenju BDM, a sadašnji oblik datira iz 18. stoljeća. Posjeduje jednu od najvrjednijih riznica u Europi s relikvijarima visoke umjetničke vrijednosti. Šetnja je nastavljena prolazom kroz istočna vrata prema gradskoj luci, a zatim prema dominikanskoj crkvi, jednoj od najvećih gotičkih zdanja na hrvatskoj obali. U središnjem luku iznad glavnog oltara nalazi se veliko Raspeće Paola Veneziana iz 1343. godine, djelo iznimne umjetničke vrijednosti. U Dominikanskom samostanu nalaze se djela majstora dubrovačke slikarske škole 15. i 16. stoljeća, ali i djelo poznatog Tiziana koje predstavlja zaštitnika Dubrovnika sv. Vlaha. U vitrinama su izloženi vrijedni dokumenti dominikanskog reda, inkunabule i manuskripti, Biblija iz 11.st. kao i kolekcija nakita dubrovačkih zlatara.  Povijesni podaci o Staroj ljekarni osnovanoj 1317. do sudbonosnog potresa 1667. godine su vrlo oskudni. U početku je bila samostanska ljekarnica za potrebe bolesne braće franjevaca. Tijekom vremena ljekarna je prešla uski krug samostanskih zidina i postala javnom ljekarnom za potrebe građana. Ljekarna je u funkciji i danas. Smještena je uz baroknu crkvu u klaustru Franjevačkog samostana.

Izlet vjeroucitelja2012b
Iscrpljeni, ali kulturno obogaćeni, krenuli smo na ručak u dvoranu Klasične gimnazije Ruđera Boškovića. Stepenice kojima smo se penjali prema gimnaziji odmah su nas podsjetile na one koje od Piazze di Spagna u Rimu vode prema crkvi Presvetoga Trojstva. Odmor i okrjepa su nam bili prijeko potrebni. Osobito nam je bilo drago što nam se pridružio biskup Mate Uzinić, predstojnik Katehetskog ureda Dubrovačke biskupije don Josip Mazarekić i nekoliko njegovih vjeroučitelja. Tako da je ručak doista značio zajedništvo stola i duhovne povezanosti u pozivu i poslanju. Ostalo nam je još malo vremena za slobodni razgled ili kavicu. Unatoč ne baš povoljnim vremenskim uvjetima za obilazak grada, nakon ulaska u autobus bilo je primjetno veselo te smo se zapitali odakle taj serotonin u našem mozgu: od sladoleda od crne čokolade, mrzlog piva ili dubrovačkih cijena?
Uronjeni potom svatko u svoj svijet, realni ili podsvjesni, uz laganu glazbu i poneko tiho čavrljanje, uputismo se prema Boki kotorskoj. Pogledom prema morskoj površini koja se srebrnasto namigivala i poigravala, postaje potpuno jasno odakle tolika želja da nam se more oduzme, ukrade i prisvoji poput neodoljive mlade koja pripada vama, a kradljivac ne može skinuti pogleda s nje. E, ne damo te pismo naša, ne damo te more naše!
Približavajući se Crnoj Gori sve više smo se “prisjećali” nekadašnjih vremena, prošlosti koja je srećom, barem u nekoj mjeri, iza nas. No, istovremeno smo željno očekivali vidjeti Boku koju osjećamo neopisivo bliskom, otkriti njezinu ljepotu i naužiti se kulturnog i vjerskog blaga koje ljubomorno čuva. Ostavljajući iza sebe mjesta Zeleniku, Kostajnicu, Morinj, Strp i neka druga koja nismo zapamtili, stigli smo do Perasta, našeg glavnog odredišta. Samo čovjek potpuno neosjetljiv na ljepotu ne bi zastao pred onim što mu pruža ovaj krajolik u kojemu planine svojim podnožjem ljube more dajući mu posebno tajanstvenu, na dijelove gotovo zastrašujuću boju. Sklad kontrasta. Perast je biser Boke kotorske zbog svoje iznimne prošlosti. Bio je to važni grad s pomorskom školom iz koje su ponikli vrsni pomorci. Perast se ponosi svojim kapetanima što se vidi i po bistama koje se nalaze na vidnim mjestima, zatim crkvama, palačama i umjetninama. Još za vrijeme vožnje primijetili smo nasuprot Perasta dva otočića, vrlo blizu jedan drugome: Sveti Juraj i Gospa od Škrpjela na koji smo se mi uputili. Ne bi trebala posebna hrabrost i kondicija da se do njega dopliva, ali smo ipak svi pošli brodićem i već se, poput male djece, radovali što možemo dodirnuti more i malo se osvježiti na kraju dugog putovanja.

Izlet vjeroucitelja2012c
Okupljeni u crkvi pozorno smo slušali don Srećka Majića, našega domaćina i tumača, župnika u Perastu u čijem se sastavu ovaj otočić i nalazi. Za Gospu od Škrpjela treba samo reći: dođite i vidite! Sve to kulturno blago i vrijedne umjetnine još više dobivaju na vrijednosti kada saznate da su izraz odanosti, vjere u Božju providnost i zahvalnosti za iskazane milosti. Od čudesnog pronalaska Gospine slike na jednoj stijeni u moru (na škripu) kotorskog slikara Lovra Marinova Dobričevića iz 15. stoljeća koja resi prezbiterij te nakon jednog ozdravljenja po zagovoru Bogorodice,  mještani su stoljećima gradili ovaj otočić bacajući kamen po kamen u more. Peraštani još uvijek 22. srpnja za svoje fašinade u barkama prevoze kamenje i nakon što poput prstena obujme otočić površine 3060 kvadrata, bacaju kamen i tako ga nastavljaju graditi. U sklopu crkve nalazi se iznimno vrijedan muzej. Knjiga potpisa koju nam župnik ponosno pokazuje svjedoči o nebrojenim posjetiteljima ovoga svetišta među kojima su bili i Leopold Bogdan Mandić, nadbiskup Stadler, Alojzije Stepinac i mnogi drugi. Pomorci su osobito častili Blaženu Djevicu Mariju, njoj se utjecali i zahvaljivali joj. Sačuvano je nekoliko Marijinih kipića koja su se nalazila na provama brodova poput zaštitnog znaka i zvijezde vodilje na njihovim putovanjima. Crkve su bogato urešene umjetničkim djelima i zbog toga što su u svoje vrijeme bila glavna katehetska pomagala. Nemamo razloga ne vjerovati da su neuki vjernici razumjeli takav govor. I ne samo to, sigurni smo da su ih umjetnička djela oplemenjivala i uzdizala duh prema Bogu. Nakon otočića posjetili smo župnu crkvu sv. Nikole s vrlo vrijednim raspelom koji je odolio gusarskim pljačkaškim pohodima i namjerom da se uništi kršćane na ovim prostorima. Perast je imao mnogo bogataških obitelji koje nisu štedjele u gradnji i ukrašavanju Božjih hramova.
Izleti su uvijek prigoda za druženje, vesele dosjetke i međusobno upoznavanje. Tako je i bilo nakon zajedničke večere uz obalu gdje smo se prije spavanja spustili na osvježenje i razgovor.  Barem oni koji su ostali u Perastu. A nekim pojedincima za koje se nije “našlo mjesta u svratištu”, pružila se prigoda, barem nakratko, posjetiti Risan, najstarije mjesto koje datira još iz ilirskih vremena. No, što i kako su provodili svoje vrijeme odvojeni od grupe, ostat će zavijeno velom tajne.
Nakon doručka, drugoga dana smo krenuli brodicom u razgledavanje zaljeva. Najprije smo posjetili Prčanj i crkvu koju mještani nazivaju Bogorodičin hram. Posvećena je Rođenju BDM, potječe iz 18. stoljeća, a ukrašavali su je venecijanski majstori. Na dan zahvale Mariji što ih je sačuvala od kuge u crkvi, koja bi svojom veličinom zadovoljila potrebe veće gradske župe, okupi se nešto više vjernika koji dođu iz okolnih mjesta. No, samo mjesto broji vrlo malo redovitih vjernika. Crkva je bogata umjetničkim djelima i zavjetnim darovima. Kraj ulaznih vrata nalazi se kip Ruđera Boškovića, djelo Ivana Meštrovića. Vrijedne relikvije su kosti sv. Feliksa koji glasi kao svetac Boke kotorske, a prenesene su iz Rima.
Brodić nas je zatim povezao prema mjestu neobična naziva, ali vrlo značajnog zbog relikvija blaženog Gracije koji se čuvaju u mjesnoj crkvi. Mjesto se zove Muo. Za razliku od Perasta, Muo je bilo ribarsko mjesto te je i Gracija bio ribar. Osjetio je poziv da uđe u red augustijanaca i nakon pripreme postao je brat augustijanac. Nikada se nije zaredio za svećenika. Poznat je kao blaženik euharistije. Naime, toliko je žarko želio prisustvovati svakoj euharistiji da su njegovi pretpostavljeni zaključili da zbog toga zanemaruje svoje svakodnevne vrtlarske poslove. On ih je poslušao i umjesto da bude na svetoj misi, otišao je u vrt. Međutim, njegova ljubav prema  euharistijskom Isusu okretala mu je glavu prema zidu crkve te je on zadobio milost vidjeti u rukama svećenika, umjesto hostije, dijete Isusa. Umro je 1508. godine i ubrzo bio čašćen i štovan. Kosti su mu kasnije prebačene u rodno mjesto. O njemu nam je govorio i otkrio sarkofag pater Dario Nowak, salvatorijanac iz Poljske. U svim smo crkvama, pa i u ovoj, marijanskim pjesmama hvalili Boga i zahvaljivali na ovim prekrasnim duhovnim trenucima.


Još malo vožnje brodom i evo nas u Kotoru. Odmah nakon što smo prošli kroz gradska vrata osjetili smo se “kao doma”. Jesmo li se makli iz Dalmacije? Kamene kuće, trg, pravi dalmatinski ugođaj. Netko reče da izgleda kao da smo ušli u Trogir. Uputili smo se u katedralu svetog Tripuna gdje nas je dočekao biskup mons. Ilija Janjić, naš domaćin i vodič. Biskupija se spominje još davne 491. godine. Danas broji tek oko 10 tisuća vjernika za koje brine 15 svećenika. Katedrala je spomenik nulte kategorije, a datira iz 1166. godine, prekrasnog interijera, osvaja jednostavnošću, originalnošću i dostojanstvom. Sveti Tripun, mladić s tek osamnaest godina, nije se htio odreći svoje vjere u Krista i bi pogubljen za vrijeme cara Decija. Relikvije su iz nekadašnjeg Konstantinopolisa trebale otići brodom za Veneciju, ali Božja volja je htjela da se brod zaustavio u Kotoru zbog oluje te su tako i njegove kosti ostale u ovom gradu. Posebno lijep i jedna od rijetkih primjera ovakvog stila gradnje u crkvama na našim prostorima je ciborij iz 1362. godine. Opisuje život svetog Tripuna. Iza njega se nalazi jedna od sedam najljepših srebrno-zlatnih pala na svijetu. U biskupiji se nalazi vrlo vrijedan muzej s eksponatima starosti od 5. stoljeća pa do današnjih dana u novouređenom muzejskom prostoru. Vrlo je značajan relikvijar, odnosno prostorija u kojoj se u srebrnom sarkofagu čuva tijelo sv.Tripuna. Biskup Janjić nas je zatim poveo u kratko razgledavanje ostalih crkvenih znamenitosti grada. Bili smo u crkvi Uznesenja BDM u kojoj se nalazi grob blažene Ozane Kotorske.
Zahvalni na ovako iscrpnom tumačenju i na osvježenju koje je uslijedilo u biskupiji, produžili smo put autobusom prema Dobroti gdje nas je dočekao župnik don Pavao Medač. Dobrota je staro pomorsko naselje u kojemu se u svoje vrijeme razvila i brodogradnja. Ima veliku crkvu s vrlo vrijednim umjetničkim djelima od kojih izdvajamo stropne slike Kosovića i Kljakovića. Vrlo je zanimljiva životna priča svetog Eustahija čiji su život oslikali ovi umjetnici. On je bio rimski vojnik imenom Placido koji je, nakon što je za vrijeme lova vidio jelena kojemu se u rogove zapleo križ i pri tom čuo glas da prigrli kršćanstvo to i učinio. Zbog toga je najprije bio nasilno odvojen od žene i dvoje djece s kojima se tek nakon 15 godina ponovno našao. No, to nije prošlo nekažnjeno te su on i cijela obitelj mučki ubijeni u brončanom kotlu. Jedan od vrjednijih eksponata u muzeju je dobroćanska čipka koju su vezle žene da bi se njome pokrivao križ kod njihova ispraćaja nakon što umru. Od tih se čipki kasnije izrađivao oltarni pokrov kao znak u vjeru u uskrsnuće. No, kao što reče župnik, nažalost ovu crkvu nema tko popuniti jer župa broji tek oko tridesetak vjernika.
Prepuni dojmova i već pomalo umorni, ali i pomiješanih osjećaja ponosa i tuge, uputili smo se natrag na ručak. Toliko toga na zgusnutom prostoru, toliko djela koja zrcale materijalno i duhovno bogatstvo ovoga kraja. Ali, što će biti u budućnosti? Za koga se ovo sve čuva, kome će se prepričavati? Osim znatiželjnih turista, hoće li biti i onih koji će sebe i svoje korijene u ovome pronalaziti?
Nakon pozdrava i zahvale domaćinu don Srećku, uputili smo se natrag. Saznali smo da nam je navratiti u još jedno mjesto, ali da će to biti toliko lijepo, pravi melem na sve umore i vrućine, nitko se nije nadao. Naime, dubrovački predstojnik Katehetskog ureda nas je pozvao i počastio u Konavoskim dvorima. Pa, ima li kraja prirodnim ljepotama, zapitali smo se. U pitomom Konavoskom polju, u zelenilu stoljetne šume, na obali bistre rječice Ljute, u staroj mlinici, kao da je vrijeme stalo. Zastali smo i mi. Nekako utihnuli. I opustili se. O, Bože, hvala ti. Hvala na svemu.

Mirjana Vučica

Zanimljivosti

Najmonumentalnija islamska građevina na Zapadu je Velika džamija (Mezquita) u Cordobi u Španjolskoj. Premda skromne vanjštine dojmljiv je sklad oblika “šume” od 856 stupova ispod dvostrukih polukružnih i potkovastih lukova.

Humor

Ivica upita Pericu nakon završenog školskog rada: “Kako si napisao?” “Nisam imao pojma, predao sam prazan list.” “O, ne! I ja isto. Učiteljica će misliti da smo prepisivali.“

Poslovice

Ime nije ništa! Što nazivamo ružom to bi slatko mirisalo i s drugim imenom. (Shakespear)