Priča jedne svijeće Novo!
0 preuzimanja
Zapalili ste me i gledate moje svjetlo,
Radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas,
da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj
kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim,
to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.
- Izgorjela je! – reći ćete,
a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.
Znam, za mene postoje uvijek ove dvije
mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta,
zaboravljena u tami,
ili gorim, postajem sve kraća,
dajem sve što imam.
U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju.
Ipak mislim da je ljepše i pametnije
ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna
i ležati u mračnoj kutiji…
- Gledaj, isto je tako s vama ljudima:
ili se povučete, ostanete sami za sebe
i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima
i darujete im od svoje topline i ljubavi
i tek onda vaš život dobiva smisao:
On je ispunjen.
Ali znajte i to da za ovo morate dati
nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti,
od svoje srčanosti, od svojega smijeha,
možda i nešto od svoje tuge.
I ne treba bojažljivo razmišljati o tome
kako ćete sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli,
postaje još veseliji.
Samo onaj koji je svjetlo drugima,
sam će primati svjetlo.
Što više gorite za druge,
to će svjetlije biti u vama samima.
Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i
neraspoloženi jer se boje biti ovdje za druge,
donositi drugima svjetlo.
Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena.
Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori
više je vrijedno nego sva tama svijeta.
Dopustite, dakle, da vas malo
Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
autor nepoznat
| Pregleda: | 1061 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Policijska uprava u Houstonu u Texasu svojedobno je izdala sarkastičnu publikaciju pod nazivom: „12 pravila za odgoj delikventnog djeteta“, koja glasi:
1. U ranoj djetinjoj dobi dajte djetetu sve što poželi. Na taj način odrast će uvjeren da mu svijet duguje dobar život.
2. Kada pokupi loš rječnik, samo mu se nasmijte. To će ga navesti da misli da je upotrebom tih riječi sladak. Također će ga navesti da koristi još slađe fraze i riječi kako bi bio još 'slađi'.
3. Nikada mu nemojte pružiti nikakav duhovni trening. Pričekajte dok ne napuni godine punoljetnosti i onda mu pustite da odluči što će napraviti od svog života.
4. Izbjegavajte upotrebu riječi „pogrešno“. To bi moglo dovesti do neželjenog kompleksa krivnje. To će mu omogućiti da kasnije vjeruje da je nepravedno uhićen zbog krađe automobila, da je društvo protiv njega i da ga proganja.
5. Pokupite sve što on ostavi iza sebe – knjige, cipele, odjeću i drugo. Radite sve da on ne mora, tako da mu razvijete osjećaj da prebacuje svu odgovornost na druge.
6. Dopustite mu da čita sve do čega može doći. Pazite da su bočice, srebrnina i čaše sterilno čiste, ali dozvolite njegovom umu da se pogosti smećem i gadarijama.
7. Često se svađajte u njegovoj prisutnosti. Tako neće biti previše šokiran kada vam se dom kasnije raspadne i dođe do rastave.
8. Dajte djetetu novca koliko god želi. Nikad mu nemojte dozvoliti da sam bilo što zaradi. Zašto bi se on teško mučio u životu kad ste se vi već mučili?
9. Zadovoljite svu njegovu želju za hranom, pićem i komforom. Pobrinite se da je svaka senzualna želja zadovoljena. Onemogućenje u tome može dovesti do štetne frustracije.
10. Stanite u njegovu obranu protiv susjeda, učitelja, profesora i policajaca. Svi su oni puni predrasuda prema vašem djetetu.
11. Kada zaglavi u ozbiljnu teškoću, ispričajte sebe „nikad mu ništa nisam mogao pružiti“
12. Pripremite se za život boli. Bit ćete ga u prilici brzo iskusiti.
Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh: - Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam. - Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba. - Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo. - Kao na primjer - upita On. - Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da… - Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena. Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze. Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti "Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti." Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta. U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača. Upravo tada sam čula da me netko zove. - Gospodine, jesi li to Ti? - Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o… Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga: - Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati. Gospodin me prekide u mom ludom govoru: - Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja. Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh: - Gospodine, pošalji me, ići ću!
(izvor nepoznat)