Malena - božićna priča Novo!
0 preuzimanja
Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.
Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.
Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.
„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“
„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.
Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“
Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.
„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.
Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.
„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“
Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“
„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:
„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.
„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.
Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.
Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1126 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
(Da budem mirotvorac)
Daj mi, Bože,
- da ne budem neprijatelj ni jednoga čovjeka, ali da budem prijatelj svega što je trajno i vječno; - da nikada ne smišljam zlo portiv ikoga, a ako meni tko što loše smišlja, neka budem pošteđen, a da ne povrijedim onoga koji mi je htio nauditi; - da samo dobro ljubim, i tražim i postižem; - da svim ljudima želim sreću i nikomu ne zavidim; - da nikada ne čekam da drugi budu ukoreni zbog zla koje sam ja rekao ili učinio, nego da sebe korim dok se ne popravim; - da nikada ne postignem pobjedu koja bi boljela mene ili moje protivnike; - da pomirim prijatelje koji se srde; - da svom snagom pružim pomoć svima koji je trebaju; - da poštujem samoga sebe; - da krotim u sebi sve što bi moglo izazavati ljutnju; -da nikad ne govorim kako je netko zao ili je zlo učinio, nego da tražim dobre ljude i slijedim njihove stope.
(drevna Euzebijeva molitva - I. stoljeće)
Većina današnjih pripadnika kršćanskoga kulturnog kruga povezuje tamjan (još se koristi i riječ kâd; otud gl. kaditi) s jednim od darova koja su tri mudraca donijela malom Isusu (prema odlomku u Matejevom evanđelju; Mt 2, 11), no, ono što nemali broj njih vjerojatno ne zna jest činjenica da su tada tamjan i smirna (kao uostalom i brojni drugi začini i mirodije) bili mnogo cjenjeniji od zlatnih poklona, na što ukazuju brojni zapisi i arheološki materijalni ostatci.
Tamjan (grč. thumiana, lat. incensum, eng. frankincense) se dobiva od biljki iz roda Boswellia koje rastu u svega nekoliko područja u zoni afričkog roga i krajnjeg jugozapada Arabijskog poluotoka (u Somaliji, Jemenu i Omanu), dakle, na području (relativno) malene površine.
Tamjan se prikuplja s biljki iz roda Boswellia
[caption id="attachment_26918" align="aligncenter" width="528"]
kora tamjana[/caption]
Sam postupak dobivanja tamjana ne zahtjeva velik radni angažman, bitno je pravovremeno zasjeći donji dio drveta te pričekati do 3 mjeseca, koliko je toj, u početku uljanoj izlučevini, potrebno da se stvrdne (zbog oksidacije) te na kraju sakupiti smolu. Sam proces sakupljanja traje tijekom suhog razdoblja, tj. od svibnja do rujna. Ako se smola (koja je netopljiva u čistoj, odnosno destiliranoj vodi, kakve u prirodi nema) smoči, gubi na kvaliteti poradi kemijskih reakcija koje se odvijaju na njenoj površini. S time, naravno, bitno pada i cijena.
Budući da je potražnja za tamjanom bila mnogo veća od proizvodnje, razvila se vrlo unosna trgovina. Jedna od najpoznatijih ruta kojom su se trgovci kretali počinjala je u Jemenu, odakle se vrlo nepristupačnim terenom (kroz pustinjska područja na Arabijskom poluotoku) kretalo prema sjeveru na devama. Postoje povijesna svjedočanstva prema kojima je takav oblik trgovine postojao već u 11. stoljeću pr. Kr., kada su trgovci odlazili sve do Gaze u Egiptu. To su bili vrlo opasni pothvati, jer su na takvom putu neprestano vrebali pljačkaši. Danas vjerojatno zvuči smiješno pomisao da bi se bilo koga “naganjalo” po pustinji zbog obične smole ili biljke, kad se danas za svega nekoliko američkih dolara može kupiti kilogram osnovne sirovine.
Putevi tamjana
Budući da su morali prijeći vrlo velike udaljenosti do krajnjih odredišta na sjeveru (tj. na obalama Sredozemlja), trgovci su zastajali u oazama, od kojih su dvije najvažnije bile u prostoru na kojem će se kasnije razviti Mecca i Medina. Nakon što bi upotpunili svoje zalihe vode i hrane, trgovci bi nastavljali put prema Petri, nekad velikom gradskom središtu nedaleko od Akabskog zaljeva (čije su se veličanstvene građevine očuvale do danas), odakle se odlazilo prema Jerihonu, a zatim su kroz Judeju i Samariju stizali do krajnjeg cilja, bliskoistočnih morskih luka. Na relativno malenom području, jedna uz drugu, razvilo se nekoliko luka među kojima je najveća bila Caesaria Maritima (nalazila se između današnjih gradova Haife i Tel Aviva), čiji arheološki ostatci danas predstavljaju značajno kulturno svjedočanstvo tog vremena. Uz nju, bilo je tu i nekoliko manjih, od kojih su se isticale Jaffa (Tel Aviv), Ashketon i Aeco (u blizini Haife). Trgovci su, naime, brzo uvidjeli očite prednosti pomorskih nad kopnenim rutama pa se gradnjom sigurnijih brodova koji su mogli podnijeti različite vremenske uvjete razvila jaka pomorska trgovina te se, između ostalog, tamjan prevozio i morskim putem s jemenskih obala prema Indiji. Trgovinske rute na području Bliskog Istoka, od kojih su se neke oblikovale još u 2 tisućljeću pr. Kr., održale su se i u sljedećih 3000 godina, dakle, sve dok Portugalci nisu otkrili put oko Afrike. Na ovom se primjeru ponovno potvrđuje teza da su se ljudi na neizvjesne i dugotrajne ekspedicije u nepoznate krajeve odlučivali ne toliko zbog svoga avanturističkog duha, nego ponajprije zbog ekonomskih motiva. Arapi su primjerice, tražili vrlo visoke naknade za posredovanje u cijelom tamjanskom “businessu”, a sam ishod trgovanja bio je za mnoge trgovce prilično neizvjestan, nerijetko i fatalan.
[caption id="attachment_26917" align="aligncenter" width="554"]
Ostatci starodrevnoga grada Petre[/caption]
U starom Babilonu, Asiriji, Egiptu, Rimu, Grčkoj, Kini i Japanu, dakle, u područjima visokorazvijenih civilizacija, različitog vremena nastanka i trajanja, od kojih su neke bile međusobno udaljene i više tisuća kilometara, ljudi su upotrebljavali tamjan, i to zbog njegovog prirodnog ulja i ugodnog mirisa.
Trgovina tamjanom svoj je vrhunac dosegla u 2. st., kada se oko 3000 tona tamjana godišnje prevozilo iz južne Arabije po cijelom Sredozemlju (osobito u Grčku i na Apeninski poluotok).
Relativno brzom širenju trgovine tamjanom pridonijela je i islamska vjera i kultura jer se i za proroka Muhameda tvrdilo da je, uz Alaha, žene i djecu, volio i ugodne mirisne pripravke (nastale miješanjem tamjana i raznih vrsta cvijeća).
Kao potvrda velikoj važnosti mirodija i začina u svakodnevnom životu toga vremena, poslužit će i komentar Plinija Starijeg, rimskog pisca iz 1. st., koji je tvrdio da je upravo kontrola trgovine tamjanom učinila zemlje južne Arabije najbogatijima na svijetu. Otud i potječe kasnije ime Arabia felix (Sretna Arabija), koje se često bilježilo na starim geografskim kartama. Na području “Sretne Arabije” razvilo se kraljevstvo Saba, čija se kraljica spominje kao ugledna starovjekovna vladarica, koja tamjanom dariva izraelskoga kralja Salomona početkom 10. st. pr. Kr. (I Kr 10, 1-13).
Čini se da je upravo kontrola nad trgovinom tamjanom bila uzrok rimskog pohoda na područje današnjeg Jemena i Omana 25. g. pr. Kr. Iako je u početku imao uspjeha, Aelius Gallus, vođa vojne ekspedicije, nikad nije uspio osvojiti taj prostor zbog, čini se, vrlo surovih klimatskih prilika na koje, kao Mediteranac, nije bio naviknut. Nedostatak vode i visoke temperature odvratili su ga od daljnjeg pohoda na ta područja.
Tamjan je bio vrlo popularan (i tražen) zbog mnogih načina primjene u svakodnevnom životu, od kojih je svakako bila najraširenija ona vezana uz različite obrede. Na grobnici egipatske kraljice Hathsepsut pronađen je (zasad) najstariji zapis koji potvrđuje korištenje tamjana, a datira još iz 15. st. pr. Kr. Ljudi su se u doba velikih svečanosti mazali raznim uljima biljnog i životinjskog podrijetla. Kad su otkrili miris tamjana, dosjetili su se da bi i bogove, u nastojanju da ih udobrovolje, mogli darivati takvim ugodnim mirisima jer su smatrali da bogovi imaju ljudska obilježja, a prema tome i ljudske potrebe i običaje.
Stanovnici tropske i suptropske Afrike mazali su se različitim mirisnim pripravcima, pa tako i tamjanom, u pokušaju da se zaštite od Sunca i prevelikog gubitka tekućine iz organizma.
Stari Grci i Rimljani u svojem su se korištenju tamjana pokazali kao mnogo veći praktičari demistificirajući tu sirovinu – paleći ga, zagrijavali su i osvježavali (air fresh!) prostorije u kući.
Nema sumnje da su neki bili (pomalo) i opsjednuti mirisima. Prema legendi, Aleksandar Makedonski je, odmah po ulasku u odaje poraženoga perzijskog kralja Darija III., u napadu bijesa i s velikim gnušanjem, uništio sve kraljeve masti i mirisne pripravke, smatrajući ih nedostojnim svoje veličine, jer je putujući po Istoku razvio istančan ukus za prepoznavanje vrhunskih mirisa, u čijim je čarima svakodnevno uživao, a koji su bili “bolji” od Darijevih.
[caption id="attachment_26919" align="alignleft" width="278"]
zrnca tamjana[/caption]
Treba naglasiti da nisu baš svi ljudi gledali blagonaklono na svoje, mirisima opsjednute suvremenike. Primjerice, Sokrat je, čini se, bio veliki protivnik njihova korištenja jer je smatrao da oni samo produbljuju razlike u društvu. Robovi i siromasi nisu mogli priuštiti mirise, kakve su koristili njihovi gospodari (imućniji sloj). Mirisati po nečem ugodnom (a ne znoju) bila je stvar luksuza i simbol socijalnog statusa!
Poznato je i korištenje tamjana u kozmetičke svrhe – pougljenjeni ostatci spaljenog tamjana mrvili su se u crni prah (kohl) koji se koristio za ukrašavanje očiju, kako onih na kipovima, tako i kod živih ljudi. Ostala je zabilježena i medicinska svrha njegova korištenja. Avicena je smatrao tamjan izuzetno korisnim u borbi protiv različitih bolesti: tumora, groznica, dizenterija i povraćanja. Slični načini korištenja zabilježeni su i u Kini, s tim da se ovom popisu bolesti dodaju još i gonoreja, guba, čirevi, kao i razne probavne smetnje. I biljke iz porodice Boswellia koristile su se na brojne načine: kao hrana za deve (lišće), mamac za ribe, u pripravi boja (oguljena koža), kao aditiv u vinu (smola koja istječe iz prerezane stabljike), u pripravi različitih napitaka (korjenje) te u izradi raznih obrtnih proizvoda (mekano drvo).
U judeo-kršćanskoj civilizaciji uz tamjan se veže religijska simbolika (tako je na određeni način bilo i u Egiptu, Asiriji, Babilonu i Perziji). Veliki je starozavjetni prorok Mojsije ljudima čak izričito branio upotrebu tamjana, ulja i mirisa, jer su ih ljudi bili “nedostojni” te “se samo Boga moglo njima darivati”. Tu tradiciju kasnije je preuzela i do danas, uz određene modifikcije, očuvala Katolička Crkva. Nije se uzalud među narodom širio glas da “vrag bježi od tamjana”! U kršćanstvu praksu kađenja tamjanom prva je primjenjivala Crkva na Istoku (od 4. st.), a Crkva na Zapadu prihvatila ju je tek u 7. st. Tamjan se, prema uvriježenom crkvenom običaju, pohranjuje u navikuli, ukrašenoj metalnoj (najšešće srebrnoj) posudi, koja ima oblik trupa broda (lat. nava = brod). Kada se upotrebljava u liturgijskim obredima, posebno na koncelebracijama u vrijeme velikih blagdana, svećenik tamjan žličicom vadi iz navikule i sipa u kadionicu ispunjenu žeravicom (danas užarenom ugljenom tabletom). Pri visokoj tempretauri tamjan se otapa uz oslobađanje ugodnoga ali intenzivnog mirisa.
Trgovci su, dakle, raznosili tamjan po cijelom svijetu, a načini njegova korištenja su se prenosili s generacije na generaciju pa se tako danas, osim u vjerskim obredima, tamjan koristi i u aromaterapiji (smanjenje stresa) te industriji parfema (sporo isparava pa je kao sirovina ekonomski vrlo isplativ). Nema više ni ključnu ulogu u gospodarstvu Somalije, Jemena i Omana. Danas je još jedino u ratom osiromašenoj Somaliji važno sakupljanje smole ali je zbog prirode ove djelatnosti, kao i velikog siromaštva, vrlo teško utvrditi koliki je stvarni utjecaj eksploatacije tamjana na gospodarstvo ove zemlje. Teško je procijeniti kako će se situacija razvijati u budućnosti, no za očekivati je da će se tradicija korištenja tamjana očuvati u liturgijskim obredima te u aromaterapiji.
Josip Faričić
izvor: www.geografija.hr
Zanimljivosti
Časopis Association for Psychological Science objavio je 2010. rezultate psiholoških istraživanja koji pokazuju da smo prema ljudima koji su ljubomorni na nas ljubazniji i to prema onima koji su ljubomorni tzv. zlonamjernom zavišću više nego prema onima koji su benigno ljubomorni. Benigne ljubomore je ljubomora u kojoj je izražena motivacija za poboljšanje sebe, a kod zlonamjerne je ljubomore karakteristična želja da se uništi uspješna osoba.