Priča o „Rukama koje mole“ Novo!
0 preuzimanja
Potresna legenda o slici „Ruke koje mole“ Albrechta Dürera. Iako nema dokaza da je istinita, vrlo je poučna.
Duboko u petnaestom stoljeću, u jednom selu blizu Nürnberga, živjela je obitelj s osamnaestero djece. Osamnaestero. Samo da bi pribavio dovoljno hrane, otac i glava obitelji, inače zlatar po zanimanju, morao je raditi gotovo osamnaest sati dnevno, ne samo u svojoj trgovini nego i za nadnicu. Usprkos njihovoj nezavidnoj situaciji, dvojica starijih Dürerovih sinova sanjala su svoje snove. Obojica su htjela usavršiti svoj umjetnički talent ali su također znali da otac neće biti financijski sposoban obojicu poslati u Nürnberg na studij. Poslije niza dugih razgovora tijekom noći u svojim, po svemu sudeći, tijesnim krevetima, dva dječaka konačno napraviše dogovor. Bacit će novčić. Tko izgubi ići će u obližnji rudnik i svojim prihodima izdržavat će onoga drugog za vrijeme pohađanja akademije. Zatim će brat koji bude pobijedio završiti studij, i preuzeti izdržavanje onog drugog, za vrijeme njegovog studiranja prodajom svojih umjetničkih djela, a ako to bude potrebno, i radom u rudniku. U nedjelju poslije mise baciše novčić. Albrecht Dürer je pobijedio i uskoro otišao u Nürnberg. Njegov brat Albert ode u rudnik i prihvati se opasnog posla kako bi sljedeće četiri godine financirao bratov studij, čiji je rad na akademiji gotovo odmah izazvao veliku pozornost. Albrechtovi bakrorezi i drvorezi, njegova ulja bila su mnogo uspješnija čak i od radova njegovih profesora, a vremenom je još više napredovao i dobijao sve veće honorare za svoja djela. Kada se mladi umjetnik vratio u svoje selo, cijela obitelj Dürer, u njegovu čast priredila je svečani ručak. Poslije dugog i nezaboravnog ručka, isprekidanog muzikom i smijehom, Albrecht ustade, sa svog počasnog mjesta na čelu stola. Održao je zdravicu u čast svog brata i svih onih godina njegovog žrtvovanja koje su mu omogućile da ostvari svoje snove. Govor je završio riječima: ”A sada, Alberte, blagoslovljeni moj brate, sada je tvoj red. Sada ti možeš ići u Nürnberg ispuniti snove, a ja ću brinuti o tebi”. Sve glave su se okrenule prema onom dijelu stola na kome je sjedio Albert. Suze su kapale niz njegovo blijedo lice, i jecajući je ponavljao: ”Ne… Ne… Ne… Ne”. Konačno Albert ustade i obrisa suze sa svojih obraza. Baci pogled na svako lice koje je sjedilo za stolom i koje je toliko volio, a zatim podiže ruke prema svom desnom obrazu i tiho reče: ”Ne, brate, ne mogu ići u Nürnberg. Za mene je prekasno. Pogledaj, vidi što su četiri godine u rudniku učinile mojim rukama! Kosti u svakom prstu su bile slomljene najmanje jedanput, a kasnije sam dobio i takvu upalu zglobova, naročito u desnoj ruci, da ne mogu podići čak ni čašu da bi uzvratio na tvoju zdravicu, a kamoli povlačiti one fine linije na pergamentu ili platnu slikarskom četkicom. Ne brate… za mene je prekasno”. Prošlo je više od 450 godina. Do danas, stotine majstorskih portreta, skica, grafika, bakroreza, gravura Albrechta Dürera vise po zidovima najvećih muzeja svijeta. Ali nije neobično što se većina ljudi, posebno zbliži s njegovim djelom „Ruke koje mole“. Albrecht Dürer je jednog dana, da bi iskazao svoje poštovanje prema Albertovoj žrtvi, pažljivo naslikao bratovljeve nagrđene ruke zajedno s dlanovima i tankim prstima ispravljenim nagore. Svoj moćni crtež nazvao je jednostavno “Ruke”, ali je svijet, gotovo odmah, otvorio svoje srce prema njegovoj majstorskoj rukotvorini i preimenovao je u izraz ljubavi “Ruke koje se mole”. Sljedeći put kada vidite kopiju ove dirljive kreacije, pogledajte još jedanput. Neka ona bude opomena, ako vam je opomena potrebna. Bilo da je vaša vjera velika ili pak gotovo ne postoji, vi još uvijek imate ruke koje mole. Sve što treba učiniti kada stvari postanu preteške, to je da sklopite svoje dlanove, ispružite ruke, i podižući oči kažete: “Meni treba pomoć”. Og Mandino: 17 pravila ispravnog življenja
| Pregleda: | 928 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
PRINT - pdf
Jednoga dana dođe Isus neočekivano na rajska vrata i reče: „Petre idemo na zemlju!“ - Oh - promrmlja Petar - Gospodine, što se dogodilo? - Idemo vidjeti kako moj narod slavi moj rođendan. Gospodine, kamo idemo? - upita Petar uzimajući kartu svijeta u ruke.
- Hm, kamo? - Isus će kao razmišljajući. - Idemo u zemlji u kojoj se Božić najljepše slavi - odluči i upre prstom u kartu.
Nađoše se u jednoj čudnoj zemlji. Zvijezde su blistale, a mjesec sjao. Na vrhu malene visoravni kao da sam htjela do neba izići crkvica s drvenim tornjem. Zvono je zvonilo. Sa svih su strana pridolazi muškarci, žene i djeca gazeći duboki snijeg. U crkvici se stislo mnoštvo. Ispred oltara žive jaslice.
- Baš je lijepa moja Ana. Prava sveta Mara – uzdahnu jedna mlada žena.
- A tek moj Ivo kao sveti Jozo - šapnuo do nje druga.
- Dragi vjernici - zakašlja se s oltara stari svećenik, koji se zaogrnuo nekim debelim kaputom pa ne znaš jesu li to na njemu 3 kaputa ili je ispod jednoga naslagao džempere. Skupili smo se da proslavimo Isusovo rođenje. Isusa je ovdje među nama. To znam sigurno Ali je još važnije da bude u nama. Evo, ova djeca sa svojim jaslicama svjedoče upravo to, da se Isus rađa u nama. Vi dobro znate da Jozo i Mara još krova nad glavom nemaju i zato će svi milodari ići njima. Za njih su djeca i priredila ovu božićnu priredbu. To je njihov dar Isusu i svima nama. Zapjevajmo svi „Padaj s neba roso sveta“.
Nakon pjesme od koje su zidovi odjekivali, započe priredba. Najprije je anđeo probudio pozaspale pastiriće, a oni doniješe novorođenom kralju posudu punu žara da ga ogrije i dva vunena ogrtača da bude toplije Mariji i Josipu. Onda anđeoski kor od sedmero djece koji je stajao iznad jaslica, zapjeva „Svim na zemlji mir veselje“, što radosno prihvati cijela crkva. Pjevali su i Isus i Petar.
Nakon pjesme sve se u crkvi toliko umiri da se moglo čuti kako ljudi dišu. Pojaviše se tri sveta kralja. Sva tri obučene u bijele haljine za crveni ministrantskim ruhom odozgor, a na glavama im krune. Jednom je kruna napravljena od perja, pa izgleda kao indijanska ukrasna perjanica, drugom u kapu ušivene kosti pa je izgledao kao neki afrički mag, a treći si je spleo krunu od trnja.
Prvi pristupi onaj s indijanskom perjanicom i poklonivši se reče: - Isuse, ja sam Hesus Karamba, kralj Amerike. Poklanjam ti naše šume i rijeke. Čuvaj ih! Ne daj da ih uništavaju jer one nam daju zrak koji udišemo i vodu koja donosi život. I ostavi pred kolijevkom zdjelicu sa zemljom i u njoj posađeno nekoliko borovih grančica. I drugi kralj donese dar. On stavi pred dijete drvenu posudu punu žutoga pijeska i reče: - Isuse ja sam Jošua Rumba kralj Afrike.
Uzmi ovaj pustinjski pijesak kao znak našega obećanja da ćemo te slijediti i u pustinji.
Treći kralj bijaše nekako najmanji. On visokim glasom reče: Isuse! Ja sam Anto kralj od Bosne! Gromoglasni pljesak prekinu i zbuni govornika. Nisu pljeskali samo vjernici i župnik nego i Isus i Petar. Na kraju se kralj od Bosne, zahvaljujući velikoj župnikovoj podršci, ipak pribra i završi svoj pozdrav: - Isuse! Ja ti poklanjam ovu trnovu krunu, koju si i ti nosio. Teška je, Isuse! Poklanjam ti i svoju odluku da ću živjeti ovdje iako mnogi oko mene govore da se ovdje više ne može živjeti. Znam da si blizu nas, da voliš našu zemlju. Dođi i rodi se u nama svima!
I cijela crkva zapjeva „Narodi nam se kralj nebeski“, a Petar obrisavši suze šapnu Isusu: - Oni će primiti tvoje darove.
I Isusu blagoslovi njihove kuće mirom, ljubavlju, radošću i veseljem, a njihove stolove jelima ukusnijim nego ikada prije. I poslavši Petra u nebo On ostade u tom siromašnom selu.
Stjepan Tomić
Vuk je slijedio stado. Nije mu htio nauditi. Pastir ga, iz početka, nije držao za prijatelja, i gledao ga je s velikim nepovjerenjem. No vuk je uporno slijedio stado a da nije oteo niti jednu jedinu ovcu. Tako se pastir uvjerio da u njemu ima čuvara, a ne neprijatelja. Jednoga dana morao je otići u grad, i ostavio je stado na čuvanje vuku. A vuk je iskoristio svoju šansu: bacio se na stado i požderao dobar dio. Kad se pastir vratio i našao ostatke svoga stada rekao je: “KOJA SAM JA BUDALA BIO KAD SAM POVJERIO OVCE JEDNOM VUKU?” Ezopova basna