Tko je njegov otac Novo!
0 preuzimanja
Sedamdesetih godina 19. stoljeća na jugoistoku SAD-a rodio se dječak koji nije poznavao svoga oca. Njega i njegovu majku mještani su gledali s prijezirom i mrmljali si u bradu: “Što ovi ne odu iz našega grada; tko je uopće otac malome?” Dječaka su posramljivali kad god su stigli. Nisu dopuštali da se igra s njihovom djecom. Kamo god bi pošao, postavljali bi mu pitanje: “Hej, čiji si ti?” ili: “Tko ti je otac?” Dječak je zbog toga bio veoma nesretan. Osjećao se odbačeno i manje vrijedno. Zato je izbjegavao odlaziti u trgovinu, nije se zadržavao u mjestu, u školi se držao podalje od drugih učenika…
A onda se dogodilo nešto što mu je promijenilo život. Kad je imao osam godina, u njihovu je župu došao novi svećenik, koji je ubrzo postao omiljen među župljanima zbog svoje otvorenosti i spremnosti da sasluša svakoga. Na svetu misu je rado dolazio i dječak, kojemu su osobito bile zanimljive župnikove propovijedi. Iako je dječak i u crkvu uvijek nastojao doći posljednji i izići prvi kako ne bi bio primijećen, jednoga se dana nije snašao ? misa je završila ranije nego što je očekivao i on je ostao zaglavljen među ljudima koji su izlazili iz crkve. Dok se probijao van kako bi što prije izašao i otrčao kući, već je i župnik stajao pored izlaza, i pozdravljao vjernike…
Kada je dječak izašao iz crkve župnik ? koji ga nije poznavao ? prijateljski ga je, smiješeći se, potapšao po ramenu i upitao: “Čiji si ti sin? Kako ti se zove otac?” Nastao je muk. Dječak je u neprilici pognuo glavu a prisutni su očekivali što će se dogoditi. Svećenik je shvatio da se tu radi o nečem neugodnom, te je, po Božjemu nadahnuću, zagrlio dječaka i rekao: “Ja dobro znam tko si ti i čije si dijete!” Mnoštvo je živnulo, očekujući da će doznati ono što su željeli znati već dugo. Svećenik je nastavio: “Sličnost je velika, veoma si nalik svome ocu. Ti si dijete svemogućega Boga.”
Tog su trenutka okovi srama i nesigurnosti počeli padati s dječaka. Otada se sve manje vidio onakvim kakvim su ga vidjeli drugi i počeo se promatrati u Božjem svjetlu, onako kako ga gleda Bog. 30 godina nakon toga, odnosno godine 1911., taj je dječak postao guverner države Tennessee.
Kad bi guvernera Bena Hoopera upitali kojeg su ga dana izabrali za guvernera, on bi odgovorio da je to bilo onog trenutka kada mu je župnik rekao tko je njegov otac.
tekst preuzet sa: www.svjosip-zenica.com
| Pregleda: | 905 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. 
Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.
(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")
Diogen je uvijek hodao u dronjcima. Najčešće je spavao po trijemovima i predvorjima tuđih kuća. Jednog jutra ga je u predvorju neke kuće gdje je prespavao posjetio jedan ugledni trgovac iz Atene.