Topolino i mehanički miš Novo!

0 preuzimanja

mis_sloboda_vjeonauk„Upomoć, upomoć, eno miša!“ Na taj povik tanjurići, žlice i vilice razletjeli bi se na sve strane.

S dušom u nosu, Topolino bi dojurio u svoju rupu. On nije htio ništa drugo doli pokupiti mrvice ispod stola. Ali svaki put kad ga ugledaju, nastane takva zbrka. Jedni viču upomoć, drugi se laćaju metle. Jednoga dana, dok je bio sam u kući, Topolino začuje cijukanje u Gizelinoj sobi. Prišulja se polako i gle: tamo je bio drugi, pomalo neobičan miš. Umjesto šapa imao je kotačiće, a na leđima limeni ključ za navijanje.

»Tko si ti?« upita Topolino.

»Zovem se Pipo, mehanički sam miš. Omiljena sam igračka gospođice Gizele. Naviju me i ja onda jurim ukrug. Gospođica Gizela se o meni brine, spavam na njezinu mekom jastuku među lutkama zajedno sa slonićem. Svi me vole!«

»Mene nitko ne voli«, reče Topolino tužno.

No ipak bijaše sretan što je pronašao prijatelja.

»Hajdemo u kuhinju potražiti kakvu mrvicu sira«, reče Topolino oduševljeno.

»Ah, ja ne mogu hodati«, odvrati Pipo. »Ja se krećem samo kad me naviju, ali to nije bitno, važno je da me vole.« Topolino je također zavolio Pipa, pa je često odlazio u sobu gospođice Gizele da ga posjeti. Pripovijedao mu je svoje doživljaje s metlama, mišolovkom i tanjurima. Pipo je pak njemu pričao o sloniću, o plišanom pingvinu i osobito o djevojčici Gizeli. Tako su njih dvojica provodili cijele dane zajedno.

Šarena gušterica

Kad bi ostajao sam u svojoj rupi, Topolino je razmišljao o Pipu i sve više mu zavidio. »Ah!« uzdahnuo bi. »I ja bih volio biti mehanički miš, pa da me svi vole i paze.«

Jednoga dana Pipo ispriča prijatelju čudnu priču. »Čuo sam«, u povjerenju će mu, »da u vrtu na kraju staze, tamo ispod grma ribizla, stanuje čarobna gušterica koja može pretvoriti jednu životinju u bilo koju drugu.«

mis_vjeronauk_poucna_prica_sloboda»Možda bi mene mogla pretvoriti u mehaničkog miša?« pomisli Topolino.

Još istoga dana pođe Topolino u vrt i stane na kraj staze.

»Gušterice, gušterice«, pozove tiho.

Pred njim se pojavi velika šarena gušterica.

»Je li istina da me možeš pretvoriti u mehaničkog miša?« upita on.

»Naravno da mogu«, reče gušterica. »Kad bude puni mjesec, donesi mi ljubičasti kamenčić.« Danima je Topolino pretraživao svaki kutak vrta tražeći ljubičasti kamenčić, ali nigdje ga nije mogao naći. Bilo je žutih, plavih, zelenih, no ljubičastom kamenčiću ni traga.

Na kraju se umoran i gladan vratio kući. U kutu pred ulazom gdje se odlagalo smeće ugleda kutiju punu starih igračaka i tamo, među kockicama i potrganim lutkama, ugleda Pipa.

»Što se dogodilo?« upita Topolino. Pipo mu ispriča tužnu priču.

Gizela je imala rođendan, došli su brojni gosti i svatko je donio dar. »Sutradan«, uzdahnu Pipo, »mnoge su stare igračke strpali u ovu kutiju, i sad će nas baciti u kantu za smeće.« Topolino se gotovo rasplakao. »Jadni Pipo, jadni moj prijatelju!« pomislio je. Istoga časa neka sitnica privuče njegovu pažnju. Je li moguće? Da, vidio je ljubičast kamenčić.

Sav izvan sebe od sreće, zgrabio ga je svojim šapicama i otrčao u vrt. Bijaše pun mjesec. Zastao je pred grmom ribizla i povikao:

»Gušterice! Hej, gušterice!« Iz grma je uskoro provirila šarena gušterica.

»Puni mjesec jest, ljubičasti kamenčić je tu, a što si ti ono htio postati?« »Ja bih želio...«, Topolino načas zastade, a onda će: »Gušterice, bi li mogla pretvoriti mehaničkog miša u miša kao što sam ja?« Gušterica spusti velike vjeđe, začu se gromoglasni tresak, a zatim se opet sve utiša. Gušterice je nestalo zajedno s ljubičastim kamenčićem. Topolino potrča u kuću. Pred vratima je stajala kutija - prazna. »Možda je prekasno«, pomisli i tužna srca pođe u svoju rupu.

No uskoro začuje cijukanje. Prišulja se oprezno izlazu i ugleda mišji repić.

»Tko je tamo?« upita znatiželjno.

»Ja sam, Pipo!« reče miš.

"Pipo! Pa to si ti, Pipo!" uzvikne Topolino i nadoda: "Živjela gušterica, živjela njezina čarolija!"

Dvojica prijatelja radosno se zagrle. Izašli su u vrt i pred grmom plesali do zore.

Leo Lionni

Pregleda: 4297 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 22. 11. 2019.

Slični dokumenti

Kaktus - ima jedna vrsta kaktusa
Kaktus - ima jedna vrsta kaktusa
kaktus_vjeronauk_razmisljanje_ilustracijaIma jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri put godišnje. Neugledne je vanjštine, ali ima prekrasan cvijet. Cvjeta noću, kada ga nitko ne vidi. Kad padne duboka tama rastvore se krupni, prekrasni cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro... cvijet je mrtav. Odaje tragove ljepote koja prolazi. Od koga i za koga ova pažnja? Od koga i za koga ova rasipnost i darežljivost? Kaktus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv; koji daje svoje darove velikodušno; koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to netko zamijetiti ili neće. Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovu cvijetu na mjesečini (ako je ima), cvijetu koji živi samo jednu noć. Kaktus me podsjeća i na ljude. Ima ljudi koji cvjetaju samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i ljepotu i da tako ne izgube nagradu kod Oca nebeskoga. Ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti. Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu nečim iznenaditi. Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje. Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod, a svaki plod krije novo sjeme. Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu cvjetanju, makar samo za tren. autor nepoznat
Božja ili ljudska čuda?
Božja ili ljudska čuda?

Bio jednom jedan car u Mezopotamiji koji je dao sagraditi impozantan labirint, te pozvao jednog beduinskog vladara iz Arabije u posjet. Pokazao mu je labirint i zatvorio ga u njemu dok sam ne pronađe izlaz

Zanimljivosti

U Starom zavjetu samoubojstvo se nije smatralo konačnim raskidom s Bogom.

Humor

Noa, možda je ipak bolje da ribe ostanu u vodi?!?

Poslovice

Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima. (Latinska poslovica)