Leptir i gusjenica Novo!
0 preuzimanja
Bila jednom jedna gusjenica koja je puzala po zemlji. Bila je bijele boje sa zelenim točkicama na leđima. Nitko je nije volio, jer se govorilo da je ružna i odvratna. Jadna je gusjenica bila veoma tužna. Kad bi dopuzala na neku biljku, svi bi je insekti s prezirom gledati i izrugivali joj se. Nitko se nije s njom družio, a još manje bi se s njom igrao.
Njezino jedino zadovoljstvo bilo je popeti se na drvo i promatrati leptire. Dala bi sve na svijetu da može letjeti poput njim. Satima bi ih promatrala. A kad bi sišla na zemlju, čula bi opet uobičajena ruganja i prijetnje. Umorna od svega toga, odluči popeti se na vrh stabla gdje je nitko neće pronaći i nikad se više ne vratiti na zemlju.
Jednog dana neki leptir, da se odmori, sleti na granu na kojoj je bila gusjenica. Ona mu se približi, i zapodjenuše razgovor. Tako su postali veliki prijatelji, svaki bi dan našli vremena da budu zajedno i popričaju. Nakon nekog vremena gusjenica upita: - Zašto si pristao biti moj prijatelj kad me nitko ne voli, jer sam svakome odvratna? Leptir joj odgovori: - Za prijatelje nije važno kako netko izgleda, nego koliko dobrote ima u sebi.
Gusjenica je bila jako zadovoljna, jer je pronašla pravog prijatelja. Bila je toliko sretna da je jedne noći, dok je spavala na vrhu nekog stabla, osjetila kako joj se tijelo preobražava. Sljedećeg jutra postala je prekrasan leptir kakva svijet još nije vidio. Kad ju je njezin prijatelj leptir došao posjetiti, primijeti tu divnu promjenu i bijaše veoma zadovoljan te joj reče: - Sada si pokazala ljepotu i dobrotu koju si nosila u sebi.
Oboje su zajedno odlepršali. Od tada, kad god bi našli tužnu gusjenicu na vrhu drveta, spustili bi se k njoj, a nakon toga ponovila bi se ista priča.
| Pregleda: | 1997 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jednom je prilikom učiteljica zamolila Steviea Morrisa da joj pomogne pronaći miša koji je pobjegao za vrijeme pokusa. To ne bi bilo ništa čudno da Stevie nije bio slijep.
Ima jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri put godišnje. Neugledne je vanjštine, ali ima prekrasan cvijet. Cvjeta noću, kada ga nitko ne vidi.
Kad padne duboka tama rastvore se krupni, prekrasni cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro... cvijet je mrtav. Odaje tragove ljepote koja prolazi.
Od koga i za koga ova pažnja?
Od koga i za koga ova rasipnost i darežljivost?
Kaktus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv; koji daje svoje darove velikodušno; koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to netko zamijetiti ili neće.
Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovu cvijetu na mjesečini (ako je ima), cvijetu koji živi samo jednu noć.
Kaktus me podsjeća i na ljude.
Ima ljudi koji cvjetaju samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i ljepotu i da tako ne izgube nagradu kod Oca nebeskoga. Ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti.
Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu nečim iznenaditi.
Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje.
Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod, a svaki plod krije novo sjeme.
Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu cvjetanju, makar samo za tren.
autor nepoznat