Stvari, gotovo uvijek, nisu kako izgledaju Novo!
0 preuzimanja
Kod jedne bogate obitelji su se zaustavila dva putujuća anđela kako bi prenoćili. Obitelj nije bila gostoljubiva i poslali su anđele u jednu malu hladnu prostoriju koja im je služila kao podrum iako su imali gostinjsku sobu.
Nakon što su sami prostrli ležajeve, stariji anđeo je vidio rupu u zidu i zazidao je. Mlađi ga je upitao, zbog čega im je popravio rupu kad su ih tako loše smjestilia, a stariji anđeo je odgovorio:
“Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”.
Sljedeće večer su stigli do jedne veoma siromašne kuće. Ljubazni domaćin i njegova žena ponudili su im da podijele večeru i prepustili im svoj krevet da se odmore i naspavaju. Kad su se dva anđela sljedećeg jutra probudila, našli su domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, njihovo jedino blago, ležala je mrtva u dvorištu.
Anđeli su nastavili svoj put, a onda je mlađi anđeo, veoma bijesno prigovorio starijem, kako je tako nešto mogao dozvoliti. Prvi domaćin je imao sve, pa si mu čak i rupu na podrumskom zidu popravio, a ovaj drugi domaćin, koji gotovo ništa nema i usprkos tome nas je veoma ljubazno primio i ugostio, da nam je čak ustupio i svoju postelju, dozvolio si da njemu crkne jedina krava.
Stariji anđeo mu odgovori: “Kada smo bili u hladnom podrumu, opazio sam da se unutar one rupe krije davno zakopano blago, i popravio sam rupu, jer je domaćin veoma pohlepan i to blago bi ga učinilo još gorim. Prošle noći dok smo spavali u domaćinovom krevetu, došao je anđeo smrti po njegovu ženu i ja sam ga umolio da uzme kravu umjesto žene. Stvari, gotovo uvijek, nisu onakve kako izgledaju”.
Stoga ne zdvajaj kad u tvom životu nije sve onako kako ti misliš da treba biti nego imaj povjerenja u Onoga koji je tvoj život pokrenuo u postojanje.
| Pregleda: | 2022 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke.
Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.
(autor nepoznat)
Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su polako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade najednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadikovati:
- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.
- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrčavali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!
A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propustila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svoda obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.
- Deseticu - odgovorio je Miška suho.
- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.
- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.
- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.
- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.
- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.
- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.
- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.
(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)