SVJETLO SRCA - Priča o svetom Nikoli Novo!
0 preuzimanja
Svetoga Nikolu za života nisu zvali svetim, već jednostavno - Nikola. Mnogi su ga zvali „dobri Nikola“ ali njemu to nije bilo drago. Ja tek nastojim biti dobar - znao je reći. Istina, neki su ga zvali i „ludi Nikola“. Uvijek je, na žalost bilo, kao što i danas ima, ljudi koji ne poštuju dobre ljude i koji ne razumiju dobrotu. Oni govore da je dobro samo ono što je korisno. Iako je to potpuno krivo i istina je baš suprotna. Sigurno je, posve sigurno, da je korisno samo ono što je dobro. Da su samo dobri ljudi korisni. A baš ta istina se u životu svetog Nikole često pokazala.
Tako je jednog kasnog zimskog poslijepodneva, kad se već bilo posve smračilo, Nikolu probudila silna vika. Bilo je strašno nevrijeme. Puhao je snažan vjetar, pljuštala jaka kiša i veliki su valovi udarali o stjenovitu obalu. Nikola je, premda slabo odjeven, požurio pred kuću da vidi što se zbiva. Vani je bio gusti mrak, pa je, nehotice, naletio na nekog uzbuđenog prolaznika.
- Što se događa? - upita ga Nikola.
Ovaj mu isprekidanim glasom ispripovjedi kako je nevrijeme ugasilo dobro čuvanu vatru na vrhu svjetionika, a svjetioničar je zbog obilne kiše i vjetra, koji ni na tren ne posustaje, ne uspijeva ponovo upaliti. Pred obalom je čamac s djecom koju su nevrijeme i mrak, zatekli na otvorenom moru, govorio je prolaznik Nikoli. Ne uspiju li djeca usmjeriti čamac prema jedinoj zaštićenoj uvali do koje je inače svjetionik pokazivao put, čamac će se razbiti o hridi i djeca će izginuti. Do uvale je bilo lako doploviti ali ne za nevremena i po mraku bez svjetionika.
Nikola pogleda uokolo. Posvuda su trčali izbezumljeni ljudi. Žene i djeca su plakali. Nitko nije znao kako pomoći. Sveti Nikola je, premda je bio star i teško hodao, požurio najviše što je mogao, i kako se najbolje u toj tmini i tome metežu mogao snaći, do svjetionika. Popeo se do njega, posrćući i padajući preko hridi. Stao je pokraj svjetionika, licem okrenutim moru. Ništa nije nazirao. Posvuda je bio gusti mrak. I gusti strah.
Sveti Nikola nije znao što bi učinio. Samo je šapatom tiho ponavljao: - Bože, sačuvaj ih! Vrati ih k njihovim roditeljima! Vrati ih žive!
Molio je s povjerenjem, iz dubine duše. - Bože, ti to možeš! Učini ako je volja tvoja!
I čamac je stigao u zaštićenu uvalu i djeca su se spasila. Kada su prispjela u sigurnost zaštićene uvale, djeca su govorila da je kraj svjetionika svijetlilo jedno ljudsko srce, da je svijetlilo neobičnim sjajem, i da im je ono pokazivalo pravi smjer. Bez njega, govorila su djeca, svi bi bili izgubljeni. Svi su znali da je uz svjetionik bio samo Nikola, ali on o tome uopće nije htio govoriti. Samo je ponavljao: Hvala ti, Bože, što si ih spasio.
No djeca su uporno ponavljala kako su vidjela svjetleće srce koje ih je vodilo.
Svi znamo da je Bog spasio djecu, ali Bog često pomaže preko drugih ljudi a vrlo rijetko preko čudesa.
Puno je vremena proteklo od onog vremena kad je sveti Nikola živio na zemlji a njegov a dobrota još uvijek sjaji po svijetu, njegovo srce još uvijek svijetli.
prema „Baka priča najlljepše priče“
| Pregleda: | 3258 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 14. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Ateist je pao sa stijene. Kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Tu je visio između neba i iznad kamenja tristo metara ispod sebe, znajući da neće moći dugo izdržati.
Tada mu dođe misao na pamet. "Bože!" povika svom snagom.
Tišina. Nitko nije odgovorio.
"Bože!" povika ponovno. "Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju."
I ponovno šutnja! Skoro u šoku pade s grane kad začu snažan glas kako odjekuje kanjonom: "To svi kažu kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" uzviknu sada s više nade. "Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sada učiniti jest da me spasiš i ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje."
"Vrlo dobro", odgovori Glas. "Spasit ću te. Pusti tu granu."
"Pusti tu granu?" uzviknu čovjek sav izvan sebe. "Misliš li da sam lud?"
Priča se da se očekivano čudo nije dogodilo kad je Mojsije bacio svoj štap u Crveno more. Tek onda kad se prvi čovjek bacio u more, valovi su uzmakli, a voda se razdijelila da bi načinila suh prolaz za Židove.
Anthony de Mello ("Molitva žabe")
Za mene, Euharistija je glavni razlog što sam katolkinja. Postoji mnogo drugih razloga, jer vjerujem u sve ono što naučava sveta Majka Crkva bez ikakvog pridržanja. Ali, Euharistija je bila ono što me vratilo nazad u krilo Katoličke crkve nakon 18 godina izbivanja.
Rođena sam od katoličkih roditelja i krštena kad sam imala pet dana. Kada sam to saznala bila sam potrešena, jer je to za mene značilo da sam bila bez Duha Svetoga samo četiri dana moga života ovdje na zemlji. Pohađala sam katoličku školu i išla na Misu svake nedjelje i svetkovine, sve dok nisam dobila svoje prvo dijete. Nakon toga, Misa je bila sporadična i ne kao prioritet, budući da sam bila «prezauzeta», te je bilo «preteško» nositi malenu djecu u Crkvu. Bila sam vrlo mlada i nisam shvaćala što napuštam ... što propuštam. Troje djece i kasniji razvod, u mome životu nije bilo mjesta za Boga. Bila sam toliko zauzeta oko podizanja djece, posla, pospremanja kuće i vođenja rasporeda (za gosp. Righta) da nikad nisam razmišljala o uključivanju Boga u taj život. Sigurno je da sam još imala vjere i da sam se molila svaku večer prije spavanja; ako možete zamisliti izgovaranje Gospodnje molitve poput brzog vlaka. Moglo se pričinjati kako sam ja odustala od Boga, ali Bog nije odustao od mene.
On je postavio dvoje pobožnih kršćana nekatolika na moj put, susjeda koji mi je postao vrlo drag prijatelj, i drugog čudesnog, vjerom ispunjenog pentakostalca, čovjeka koji se na poslu nalazio u uredu do moga. Među ovih dvoje prekrasnih ljudi, počela sam slušati mnogo o Isusovoj ljubavi i moj je interes rastao. Počela sam Ga tražiti. Mislila sam da nisam dovoljno naučila u Katoličkoj crkvi i da je krivica bila na Crkvi. Nisam bila u pravu. Otkrila sam kasnije da Katolička crkva naučava sve ono o čemu su moji prijatelji govorili... i još nešto VIŠE! Ali putovanje prema toj istini je dugo trajalo. Išla sam u «kupovinu Crkve» dugo vremena, pokušavajući s različitim denominacijama, nestrpljivo pokušavajući utažiti ovu novu glad za duhovnim. Čitala sam Sv. Pismo i upijala svaku riječ poput spužve. Ali tražila sam više. Nikad se nisam osjećala potpuno zadovoljnom.
Bilo je to na službi u Kristovoj crkvi (jedna od denominacija – op. prev.) kada sam otkrila što mi nedostaje. Moja su djeca provodila vikend kod oca, tako da sam na službu išla sama. Uistinu sam uživala u propovijedima, jer mi nikad nije moglo biti dovoljno slušati o Kristovoj ljubavi. Ali kada je došlo vrijeme za pričest, tada sam shvatila da nešto nije potpuno u redu. Nakon pričesti i malenih čaša s vinom koje su unaokolo kružile, čekala sam dok ne dođe vrijeme za jesti i piti. Jednom se dogodilo, da sam sudjelovala na pričesti i popila iz male čaše s dužnim poštovanjem kao što sam to prije činila u Katoličkoj crkvi. Mislila sam da je pričest jednaka u svakoj crkvi. I zbio se trenutak kada sam SPOZNALA u svome srcu i duši da tu nema Stvarne Prisutnosti Isusa Krista. Iako ja zapravo nisam shvaćala Stvarnu Prisutnost u to vrijeme, nekako sam spoznala da je postojala razlika između ove pričesti i katoličke euharistijske Pričesti. Kako sam to spoznala? Isus obećava da ćemo naći ako budemo tražili. Ja sam tražila, potpuno, i s otvorenim srcem; i znam da mi je Duh Sveti otkrio toga dana što trebam činiti. Bio je to posljednji put da sam išla na neku nekatoličku službu.
Počela sam ponovno ići na Misu, ali nisam primala Euharistiju jer sam znala da sam u stanju smrtnog grijeha, te da je primanje Euharistije u tom stanju svetogrđe. Bližio se Uskrs i održavala se pokornička služba u obližnjoj Crkvi. Otišla sam i ispovijedila grijehe stare više od 20 godina tako da sam mogla primiti Euharistiju slijedeće nedjelje, Uskrsa. Sigurno, bilo je teško tamo sjediti i pričati o svim opačinama i grešnim stvarima koje sam učinila u mome životu. Ali ništa od toga nije bilo Bogu novo. On je bio tamo kada sam počinjala te grozote. I kada sam čula riječi «Ja te odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga», znala sam bez sumnje da mi je oprošteno. Koliko sam puta u prošlosti morala razmišljati o grijesima, iako sam ih ispovjedila Bogu? Neprestano sam tražila oproštenje, ispovijedajući Mu toliko puta iste grijehe zato što nisam «osjećala» da mi je oprošteno. Nisam dobila milosti koje dolaze kroz sakrament, koji stvarno otpušta grijehe prošlosti i stvarno daje osjećaj da ti je oprošteno. Sa sakramentom ispovijedi, u mojoj glavi nije bilo sumnji.
Koju radost sam osjetila kada sam otišla sljedeće nedjelje, Uskrsne nedjelje, i primila našega Gospodina Isusa Krista – Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo! I počela sam čeznuti za Euharistijom! Kako netko može toliko nešto tražiti što je samo simbol? Vjerujem da je s Bogom sve moguće, i kao što je Isus mogao pretvoriti vodu u vino na svadbi u Kani, isto tako je On mogao pretvoriti vino u svoju krv na Posljednjoj večeri. Od vode do vina, do krvi. I ja vjerujem da je On mogao pretvoriti kruh u svoje tijelo i da to nastavlja činiti na svakoj Misi. Vjerujem da je Euharistija ispunjenje Isusova obećanja jer: «Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.» (Mt 28, 20). Ne mogu primjereno opisati milosti koje osjećam nakon primanja takovog božanskog dara. Isusovo pravo Tijelo i Krv pomiješano s mojim. Njegova duša i božanstvo, On sam ujedinjen s mojom siromašnom dušom. Isus, nepodijeljen, pravi svoj dom u mome srcu! Ja čeznem za Euharistijom!
Postoje trenuci na Misi kada me preplavi osjećaj nestrpljivosti, jer očekujem od Njega mnogo, ali si moram prizvati u pamet da budem strpljiva, da je svaki dio ove Božanske liturgije važan i svaki dio vodi prema našoj Posljednjoj večeri. Čula sam od mnogih kako je Misa dosadna. Na isti način sam razmišljala i ja. Prije otkrića Euharistije, običavala sam promatrati Misu kao različite dijelove – «dio s ustajanjem, dio kada se sjedne, dio kada se kratko ustane, dio s kratkim sjedenjem, dio s DUGIM klečanjem, Pričest, onda ... izlazimo na vrata»! Bilo bi zabavno da to nije bila istina. S mojim novim očima, ušima, srcem i dušom, upijam svaku riječ izrečenu na Misi i molim svaku molitvu srcem i dušom. Osjećam se kao da sam u raju kada sam na misi. A prema knjizi Scotta Hahna «Jaganjčeva večera», ja JESAM u raju! Misa nije ono što želiš iznijeti iz nje, nego prije ono što unosiš u nju. Kada predam sve svoje na Misi, primam mnogo više nego što sam dala, a milosti koje primim traju tijekom čitavog dana i tjedna.
Mogu ići na bilo koju Misu, bilo gdje u svijetu, i čak ako je jezik različit, ja opet mogu sudjelovati na liturgiji zato jer je znam potpuno, i još važnije, mogu primiti Euharistiju – bilo gdje u svijetu! Mogu recitirati molitve na vlastitom jeziku dok ih vjernici recitiraju na svome. Mogu sa sobom nositi dnevna čitanja iz Biblije ... isti tekstovi Sv. Pisma naviještaju se svim katolicima svakog dana. Kad bi svaki katolik išao svaki dan na Misu ili čitao i meditirao o ovim unaprijed odabranim tekstovima Sv. Pisma svaki dan, više od MILIJARDE ljudi širom svijeta razmišljalo bi o istom svetopisamskom tekstu, o simim djelovima Biblije. Za mene, to je razlog što biti katolikom (univerzalnim) znači biti isto svuda naokolo ... svaki učenik biva poučavan istu stvar iz dana u dan, temeljenu na Sv. Pismu.
Nitko nas ne može natjerati da idemo na Misu svake nedjelje, jer je to naša slobodna volja hoćemo li izabrati da to činimo: ali u Katoličkoj crkvi je grijeh ne ići na Misu nedjeljom i svetkovinama bez opravdanog razloga. Zašto? To je prekršaj protiv treće Božje zapovijedi, «Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji». Kada izaberemo da spavamo ili samo preskočimo Misu to je odabir da vršimo našu vlastitu volju, ne Božju. To je čin sebičnosti ... «Želim raditi ono što ja želim i neću dati ni sata svoga tjedna Bogu». Uvjerena sam da je Katolička crkva postavila ovu zapovijed zato što nas Crkva mnogo voli, znajući vrlo dobro koliko mi trebamo da bi bili duhovno nahranjeni. Ako prestanemo ići nedjeljom na Misu, mi prespavamo, mi ispustimo, mi izgubimo milost; i praznina se između Boga i nas povećava svakog sljedećeg tjedna kada propustimo Misu. Što više idemo na Misu, više milosti primamo, postajemo duhovno nahranjeniji, postajemo svetiji. Katolička crkva se brine oko naših duša i radi na tome da nas očuva u stanju milosti. U ovome vidim ljubav, ne nasilje.
Također sam puno puta čula, «Nikad nisam ništa naučila na Misi». Na svakoj Misi imaju barem tri čitanja iz Sv. Pisma, te propovijed. Zadržavala sam se na svakoj riječi i, pozorno slušajući, naučila mnogo. Također, postoji mnogo knjiga o katoličkoj vjeri i njezinom naučavanju. Vjerujem kako ih sve nitko ne bi mogao pročitati tijekom čitavog života. Moramo preuzeti inicijativu da učimo od nas samih. Nažalost, mnogi katolici promatraju sakrament Sv. Potvrde kao «diplomu», i ja nastojim ispraviti ovu krivu ideju kada poučavam studente o Potvrdi. Na nama je da više učimo kroz čitanja, molitvu i meditaciju. Imamo Sv. Pismo, Katekizam Katoličke crkve, svetačka djela, rane Crkvene oce, crkvene naučitelje. Na nama je da nastavimo poučavati nas same o katoličkoj vjeri preko Potvrde i Mise. Moj vodeći citat Pape Ivana Pavla II. jest: «Kršćani su UVIJEK u formi.»
Sigurna sam kako postoji mnogo toga o čemu mogu govoriti, i dodati ovim mojim razmišljanjima. Molim za vas da pronađete ljepotu bogatstva vjere koju sam ja našla. Nikad više neću ostaviti Crkvu, niti ću se odvojiti od predragocjenog dara našega Gospodina Isusa Krista, kojeg nam je dao ... svoje Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo u Svetoj Euharistiji. Bog vas blagoslovio i dao vam svoj mir. CTherese Benoit
1 Kor 10, 16-17 «Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim?
Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi dionici jednoga kruha.»
C. Therese Benoit s engleskog preveo fr. Dominik Ivan Ćelić OP - Veritas