Moć novca i bogatstva Novo!
0 preuzimanja
Novac je u današnjem društvu i svijetu priznato sredstvo plaćanja i razmjene, nosilac vrijednosti i računska jedinka. Za razliku od prijašnjih vremena, kada je novac kovan u zlatu, danas se novac tiska na posebnom papiru kao novčanice, kuje u kovanice ili knjiži kao bezgotovinski, na bankovnim računima.
Novac je danas potreban za pokrivanje osnovnih ljudskih egzistencijalnih potreba kao hrane, odjeće, stanovanja... Tko posjeduje mnogo novaca, smatra se bogatašem, jer si sve može nabaviti što god se za novac može kupiti. U novcu mnogi ljudi vide jednu sigurnost života, bezbrižnost, slobodu, ugled, priznanje, uspjeh, slavu, moć... Stoga novac budi u čovjeku jedno posebno divljenje, fascinaciju, jer velika količina novca garantira mogućnost ispunjenja svih želja i totalnu slobodu raspolaganja svojim vremenom. Danas se s novcem može gotovo sve kupiti. Neki zajedljivci tvrde čak da se i svakog čovjeka može kupiti. Stvar je samo cijene. Iznimke potvrđuju pravilo.
Postoji i jedna druga strana novca i bogatstva. Trka čovječanstva za novcem i bogatstvom uzrok je ratova, osvajanja, ubijanja, tlačenja, izrabljivanja... Bogatstvo budi u čovjeku i tamnu stranu njegovog karaktera: pohlepu, egoizam, zavist, mržnju, bijes, sljepoću, smrt... Sve to izaziva razdore, svađe, neprijateljstva između naroda, članova obitelji, pojedinaca... Mnogi članovi obitelji su se «na smrt» zavadili pri dijeljenju ostavštine i bogatstva. Važnije im je bogatstvo od svoje rodbine, braće i sestara. Često novac postaje važniji i od samoga života. Poznato je da je na tzv. «crni petak» 1929. godine došlo do mnogih samoubojstava bogataša koji su izgubili svoje bogatstvo na burzi. Njima je bogatstvo bilo vrijednije od njihovog života, te izgubivši to bogatstvo nisu htjeli, niti mogli dalje živjeti.
Prekomjerno zgrtanje bogatstva nije samo znak radne sposobnosti i umijeća čovjeka, već otkriva njegovo pomanjkanje ljubavi i strah od budućnosti. U toj trci za bogatstvom može se deformirati ljudski karakter: poštenje se pretvara u koruptnost. Malo je zaista bogataša koji su se obogatili poštenim radom. Najčešće je tu u pitanju krađa, kriminal, otimanje i izrabljivanje siromašnih. Ovako stečen novac postaje
slava neslavnih mudrost bezumnih moć bezmoćnih sreća nesretnih ljubav neljubljenih ljepota ružnih vjera bezvjernih i nada beznadnih.
Na opasnost bogatstva upozorio je Isus riječima: «Kako će teško bogataš ući u kraljevstvo Božje. Lakše je devi proći kroz iglene uši (mali otvor za pješake u jeruzalemskim zidinama) nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.» Isus poznaje ljudsko srce i njegovu žudnju za bogatstvom. Znao je da prava opasnost postoji upravo od te trke za bogatstvom koja može zarobiti i zaokupirati cijelo ljudsko srce. Tada čovjek u tom robovanju bogatstvu neće imati smisla, snage i vremena za veće dimenzije ljudskoga postojanja, za duhovne vrijednosti i dublji smisao života: za harmoniju, mir, radost, sreću, slobodu i pravu ljubav. Čak je i zanimljivo da mnogi bogataši nemaju niti vremena uživati u stečenom bogatstvu, jer ne mogu stati, odmoriti se, već moraju kao opsjednuti raditi i noć i dan na povećanju i očuvanju toga bogatstva. Isus zato tvrdi: «Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.»
Iskonska i vječna ljudska čežnja jest čežnja za ljubavlju. U novcu i bogatstvu, nažalost, mnogi ljudi traže nadomjestak za ljubav. Ali prava ljubav se ne može nikakvim novcem kupiti, jer ima nešto božanskoga u sebi, stoji iznad materije, uvjetovana milošću Boga stvoritelja. Samo život s Bogom u poštivanju dvostruke Božje zapovijedi ljubavi, «ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga», jedina je prava garancija da čovjek dođe do prave sreće, radosti i ljubavi. Samo tako će se tada znati i moći pravilno ophoditi sa svim materijalnim dobrima, novcem i bogatstvom. Kada se, s milošću Božjom, uspostavi u srcu čovjeka ravnoteža, balans, između materijalnih dobara i duhovnih vrijednosti, tada će on dijeliti svoja dobra sa svojim potrebitim bližnjima i neće više biti zarobljen bogatstvom, a svoje bližnje će ljubiti i poštovati kao sebe samoga. I tad će se obistiniti one Isusove riječi, da je moguće da se i bogataši spasi: «Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu. Ta Bogu je sve moguće.»
Sva materijalna dobra, sva stečena bogatstva ovoga svijeta, čovjek će jednoga dana, kad ga Gospodin pozove, ostaviti, a ostat će mu samo ono što je s ljubavlju, dragovoljno podijelio svojim potrebitim bližnjima.
(Katica Kiš)
| Pregleda: | 1237 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Jednoga dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. «Brate vrataru», reče došljak, «znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?»
psiholozi predviđaju da će današnja djeca za 15 godina biti odrasli depresivci, i to najviše zbog popustljivosti i lažne liberalnosti u odgoju koji provode njihovi roditelji
Da su današnja djeca razmažena - priznaje većina roditelja. »Kad će biti razmažena, ako ne u djetinjstvu«, opravdava se jedna majka. »Zašto ne bih svom vlastitom djetetu omogućila sve što mogu«, kaže druga. »Ionako će je život kasnije lupiti po glavi«, smatra jedan otac. Međutim, upozoravaju stručnjaci, pokazuje se da popustljivi odgoj nije bezazlen!
»Prema predviđanjima, 2020. depresija će postati najčešći razlog javljanja liječniku u svijetu. Bit će to upravo zbog generacije današnje djece kojoj je sve dopušteno«, upozorava doc. dr. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Odgoj bez granica stvara djecu bez oslonca. Dijete koje može sve gubi motivaciju, nema se čemu veseliti. Također, nesposobno je uživjeti se u tuđu poziciju i niske je emotivne inteligencije, bez čega nema sretnog suživota s partnerom, kolegama, ljudima općenito...
»Današnji roditelji uče djecu da je najvažnije da oni zadovolje svoja mala načela, uče ih da se ne trebaju ni za što žrtvovati. Ali tako ih izdvajaju od drugih ljudi i osamljuju«, tvrdi psihologinja Jokić-Begić.
Žrtvovanje je potrebno u braku, roditeljstvu, na poslu. Ono nije znak slabosti nego snage. Ipak, moderni roditelji uče djecu da moraju biti probojna i neosjetljiva na potrebe drugih ljudi. U svojoj namjeri da im olakšaju život, nisu svjesni da njihova djeca tako postaju nesretna.
Ključno je pitanje kako sve to počinje i - kako to izbjeći. U kaotičnoj svakodnevici često nije lako razlučiti pravilan od pogrešnog postupka, kad djetetu stvarno moramo reći »ne«, a kad mu ipak smijemo popustiti. Tako, na primjer, u dućanu često možemo čuti majku kako govori djetetu, koje je uzelo nešto s police: »Vrati to! Moraš to vratiti. Ako budeš dobar, kupit ću ti slatkiš«.
Poruka djetetu bila je jasna i glasna: »Ako pokušaš napraviti nešto loše i zaustaviš se kad ti ja to kažem, bit ćeš nagrađen«.
Psiholozi to zovu operantna reakcija, što je pojam glasovita psihologa B. F. Skinnera, koji je ustanovio da može naučiti životinju da čini što god on želi ako nagradi to ponašanje dovoljno puta. Djeca su mala ljudska bića, ali uče na isti način, pa ako roditelj nagrađuje nepoželjno ponašanje - dijete će se upravo tako i ponašati, očekujući svoj slatkiš!
Drugo je i vrlo složeno pitanje zašto to roditelji rade.
»Čini se da je korijen roditeljske popustljivosti u tome što su djeca danas u središtu pozornosti, te u uvriježenu stajalištu da tradicionalan, autoritativan odgoj nije dobar. Počelo je još 1946. knjigom američkog pedijatra dr. Benjamina Spocka »Odgoj i njega djeteta«, koji je pisao da djeci treba pustiti da rade što žele - jer ona znaju što je najbolje za njih. U praksi to obično izgleda ovako: »Ne želiš jesti špinat? Dobro, jest ćeš nešto drugo«. Pa mališan ubrzo neće ni mrkvicu niti grašak... i jeo bi samo hamburgere i hot dog...
Ima jedna dobra stara poslovica - djecu treba gledati a ne slušati. Ona ne trebaju biti u središtu pozornosti, ni u obitelji niti u javnosti. Ali danas je tako. Sve mora biti za djecu, ali to ne znači ni da su voljena niti da ih se pravilno priprema za zrelost. Trošimo mnogo vremena brinući o svakom djetetovu hiru tako da često ne uspijemo osigurati najvažnije - ljubav i disciplinu, zaboravljenu odgojnu vještinu.
»S djecom je slično kao s pripravnicima na poslu«, tvrdi Tanja Pureta, psihologinja i direktorica tvrtke Ramiro.
»Pokazalo se da pripravnici koji odmah dobiju važne zadatke i punu odgovornost ne svladaju dobro posao. Pripravniku je potrebno vodstvo, demokracija mu ne koristi«, ističe psihologinja Pureta, povlačeći paralelu s djecom. Isto tako, kako dijete može odlučivati kad nema znanje i sposobnosti za to? Dvogodišnjak nema kognitivne sposobnosti koje bi mu omogućile da shvati roditeljska objašnjavanja. Roditelj je tu da odlučuje za njega i pomalo mu širi krug slobode, naročito kako se približava pubertet.
I unatoč tvrdnji da su »djeca kao cvijeće, da ih moramo pustiti da cvjetaju«, dijete kojem je dopušteno da vrišti dok svima oko njega ne puknu bubnjići, zahtijeva da mu roditelji budu vodiči. Isto vrijedi za djecu koja imaju nekontrolirane napadaje bijesa ili su nepristojna u javnosti. Roditelji mališana dovedu u restoran i očekuju da bi svi drugi trebali trpjeti njegovu vrisku, dovedu ga u dućan i dopuštaju mu da trči gore-dolje i da bude bezobrazan prema prodavačima.
Problem nije dijete nego roditelji. Možda ste i sami bili svjedokom situacije kad majka lovi dijete koje je neoprezno pretrčalo cestu, vrišteći: »Što je tebi, zar ne shvaćaš da te mogao pogaziti automobil«. Majka je izvan sebe. Ali poruka koju mu je poslala bila je: »Ja sam izvan sebe i ti nisi siguran«. Poruka koju nije poslala, ali koju je dijete trebalo čuti, bile bi tiho i pouzdano izgovorene riječi: »Stoj tu kraj mene.
Nataša Vlašić www.vjesnik.hr